Dugo već radim na prikupljanju arhivske građe za izradu porodične monografije u širem smislu.
Godinama skupljam priče, stare fotografije, arhivska dokumenta, bilježim sjećanja i događaje, zapisujem imena, datume i mjesta, sve ono čega bi se neko prisjetio iz prošlih vremena. Obilazim arhive, tražim potvrde, tragove i dokumente koji bi upotpunili sliku. Velika zahvalnost mojoj porodici što me trpi ovakvog.
Ali došao je trenutak da ponovo otvorim kofer. Taj stari kofer u kojem se nalazi očeva arhiva stoji u kući duže nego što traje moje pamćenje, zatvoren, težak i opterećen ne samo stvarima, već i značenjem koje one nose.
Kad sam bio dijete, imao sam želju da ga otvorim, ali nam je bilo strogo zabranjeno i znam i zašto. Mi bismo djeca to "đavolisala". Moj otac ga je čuvao pažljivo jer u njemu leži sve što je bio i sve što ga je oblikovalo. Kupio ga je davno u Libiji, u gradu Derni, 1974. godine, u vrijeme kada je tamo radio. S njim je prešao mnoge granice i mora, godine rada i života daleko od kuće. Taj kofer bio je njegov pratilac i svjedok, prošao je s njim svijet noseći u sebi sve što je značilo dom.
Otvarao sam ga i ranije, ali danas s namjerom, kako bih i elektronski sačuvao ta dokumenta. Kada sam ga napokon otvorio, preda mnom su se rasuli tragovi jednog života. Pasoš sa grbom SFRJ, međunarodna potvrda, radne i vojne knjižice, crvene legitimacije, službene potvrde, fotografije i rukom potpisana svjedočanstva. Svaki papir, svaka fotografija, svaka linija rukopisa bili su dokaz ne samo da su te priče stvarne, nego da su bile proživljene do kraja.
U tom koferu nalazi se arhiva jednog čovjeka, ali i arhiva jednog vremena. Dokumenti su u njemu uredno složeni kao da je znao da će neko, mnogo kasnije, otvoriti i potražiti odgovore. I evo, taj trenutak je došao.
Dok vadim dokumente, imam osjećaj da listam stranice monografije koja je već napisana, samo na drugačijem jeziku, jeziku pečata, potpisa i crno-bijelih fotografija. Sve one priče koje sam do sada slušao od oca i zapisivao, sada imaju svoje dokaze, svoje materijalne tragove. Kako vadim dokument za dokumentom, osjećam da sam kroz papir i rukopis dio tog vremena. Svaki pečat, svaki dokument nosi ton njegove upornosti i preciznosti. Sve ima red, sve ima smisao, kao da je znao da će nekad neko pokušati razumjeti taj njegov svijet. Uspomene su u njemu složene jednako pažljivo kao što je slagao alat u radionici, papire u fasciklama, pažnju i odgovornost prema najbližima.
Na dnu kofera, ispod uredno složenih fascikli, pronašao sam nekoliko sitnica koje nisu dokumenta. Novčanik, fotoaparat, filmske negative, pečate firme. Među njima i fotografiju koju je on snimio, Arheološki lokalitet Kirena u gradu Šahat, Libija, 1975. godine.
Prvi put sam čuo za Kirenu kao dijete, kada je otac, u rijetkim trenucima kad bi pričao o svom boravku u Libiji, spomenuo taj grad u brdima iznad mora, gdje svjetlo ima neku posebnu boju. Nijesam tada znao o čemu govori, a iskren da budem, tada me to nije ni interesovalo previše.
Te sitnice su njegovo drugo lice. Sada, kada ih držim u rukama, shvatam da taj kofer nije samo spremnik prošlosti, već i most prema budućnosti. U njemu su putevi koji su se ukrštali, od naših brda do libijskih ravnica, od Zagrada do svetišta Apolona, od djetinjstva do ovog trenutka. On u sebi nosi sve što je bilo, ali i ono što tek treba da zapišem.
Očeva arhiva postaje dio moje, svjedočanstvo da se prošlost ne čuva samo u papiru, već u onome što nastavlja da se piše iz nje. Otvaranje ovog kofera nije samo čin arhiviranja, već povratak kroz vrijeme, put kojim se prošlost vraća da bi mi pomogla razumjeti sadašnjost.
Zahvalan sam ocu što je sačuvao sve to. Time mi je ostavio ne samo arhivu, već i nasljeđe, putokaz i obavezu. Dao mi je mogućnost da pišem, ali i težak zadatak da razumijem i prenesem ono što je on živio. On čita ove moje pisanije. Nadam se da će mu izmamiti osmijeh, da će mu se dopasti i ako to nikada neće priznati predamnom. Ali dovoljno će biti da znam da mu je bilo dobro dok je čitao.
