Kada je ova profesorica ruskog jezika shvatila da ne može naći posao u struci, zavrnula je rukave i hobi iz djetinstva pretočila u biznis koji, kako kaže, danas umnogome doprinosi porodičnom budžetu.
“Kada sam upisivala ruski jezik bilo je to perspektivno zanimanje, ali od kada sam završila fakultet do sada imam godinu i dva mjeseca staža. To je sve bilo u nekoliko škola, po dva-tri mjeseca u jednoj, dva-tri mjeseca u drugoj školi. Međutim, u posljednje dvije godine ne radim nigdje. U struci ne mogu da nađem posao, sa fakultetskim obrazovanjem mogu dobiti posao recimo čistačice”, počinje Bojana svoju priču.
Tada je, ističe, shvatila da svoje vrijeme mora upotpuniti nekim kreativnostima, te je ponovo oživjela hobije iz mladosti.
“Što se tiče pletenja i heklanja to je počelo jako davno. Prve korake na tom polju napravila sam sa tri-četiri godine. Majka je bila vrhunska pletilja i tkalja i mene je uvijek interesovalo kako to, šta ona to radi, kako ona to stvara. Samouka je, ali ako vidi negdje nešto, zapamti i uradi kući isto. Onda je mene počela da uči, tu su bile male haljine za lutke, ili ona počne, pa ja pletem cijeli dan i donesem joj i pokažem šta sam uradila. Heklanje me je više učila tetka, od nje sam pokupila osnovne cake. To je trajalo negdje do šestog razreda da sam ja heklala uz nju, neko milje, sitnice”, prisjeća se ona.
Bojana priča da je tada imala jaku želju da nauči da isplete čarape, ali joj je išlo teško. Međutim, njena tvrdoglavost i upornost navela je da i to savlada po svaku cijenu.
“Spletom životnih okolnosti, život me je potom odveo drugim tokom zbog nekih porodičnih problema, tragedija. Onda već srednja škola, fakultet kada se zaboravi na te hobije iz djetinjstva, pa udaja, djeca. Tada se već nešto radilo, djeca su porasla idu u školu, i kako ostanem sama kući riješim da se vratim toj svojoj ljubavi iz mladosti. Počela sam prvo da radim za porodicu i djecu, uradim kapicu sa crtanim junacima, Miki Mausom i slično. Počela sam serijski da pravim, potom prijateljima, poznanicima, ljudi vide jedni od drugih i to se širio. Počela sam da dobijam samo pozitivne kritike”, navodi sagovornica Dnevnih novina.
Kada je već sve tako krenulo Bojana je riješila da pokrene posao koji će jednostavno biti dodatni izvor prihoda u kući. Otvorila je profil na Facebooku, i danas najviše porudžbina dobija upravo preko te društvene mreže.
“Tu izbacujem fotografije isključivo svojih radova, i već posljednje dvije godine mogu reći da baš imam posla. Pretežno Nikšić i Podgorica. Ne šaljem poštom jer ima problema jer ljudi neće da preuzmu, pa se to vraća i ti plaćaš troškove. Uglavnom, posla ima, a ljeti manje, tada idem u Žabljak da odmorim ruke”, kroz smijeh poručuje Bojana, koja je inače rođena Žabljačanka.
Njene vješte ruke do sada su isplele bezbroj kapa, šalova, rukavica, džempera i čarapa.
Slična stvar je i sa heklanjem, tu su majice, džemperići za djecu, kape, rukavice, papice i patofnice. Pravila je i korpe od konca za Vaskrs kada ih je za nedjelju dana napravila više od 60.
“Išlo je brzo, i bilo je traženo. Pravim za djecu i punjene igračke, ponekad rukavice prijateljstva. Sve zavisi od veličine, ali dosta brzo radim. Mogu za dva, tri dana da uradim džemper, kapu za dan, ali dosta vremena ode na ukrašavanje, a ono je bitno jer daje ljepotu radu. To su sve unikati, a inspiracija dolazi od svuda, napolju, neki detalj mi da ideju, crtani junaci”, pojašnjava ona.
Najveću statisfakciju predstavljaju joj zadovoljne mušterije koje mogu naručiti komad po sopstvnoj želji i mogu sami birati ukrase, boju i detalje. Cijene su pristupačne, i prilagodila ih je kupovnoj moći većine građana.
“Realno, taj odnos je 4 prema 1, koliko za materijal četiri puta su ruke, ali to je neizvodljivo u praksi. Može se ta kapa cijeniti 15 eura, ali nikad se neće prodati po toj cijeni. Više su to simbolične cijene, koje sam prilagodila tržištu. Obično oni sa punijim džepom traže neke druge stvari, mada se dešava da i oni kupuju kod mene”, objašnjava ona.
Ipak, u svom radu uživa, i kada počne da stvara naprosto se iključi. Tada, kaže, izgubi pojam o vremenu i prostoru.
“Onda vidim da je dva ujutro i brže bolje ostavljam iglu i znam da je više vrijeme za spavanje. Smiruje me dosta, uplovim u nirvanu, neki svoj svijet i ne dotiče me ništa sa strane. Osim toga, dobro dođe i što se tiče finansija, mjesečno izađe tu do 200 eutra, što mnogo znači, jer opet to je nečija plata”, zaključuje za kraj ova kreativna dama.
Izvor: Dnevne novine
