Jedna od legendi crnogorskog izvornog i narodnog melosa Branka Šćepanović govorila je o svojoj karijeri, prijateljstvu upravo sa Ksenijom Cicvarić i odnosu današnjeg društva prema narodnoj muzici.
Upečatljiv i prepoznatljiv glas ove solitstkinje je na muzičkoj sceni preko 55 godina. Dolazak iz Kolašina u Podgoricu, da bi stekla muzičko obrazovanje, bili su presudni za njenu karijeru. Iako se njeno ime vezuje za crnogosrku izvornu muziku, popularnost je stekla kao izvođač makedonske izvorne muzike.
„Moja drugarica je tražila da joj pokažem kako se pjeva stara makedonska pjesma, koja je jako teška za pjevanje. Pjevao je Aca Sarievski i to je divna, stara, izvorna makedonska pjesma. Ja sam otišla u KIC „Budo Tomović“ da naučim kako se pjeva, da bih ja mogla nju da naučim. Nakon što sam otpjevala iz orkestra su mi rekli da moram da ostanem kod njih da pjevam i bili su oduševljeni. Znala sam da mi otac i majka neće dozvoliti da ja pjevam, moj otac je mislio da to nije moralno. Na nagovor orkestra KIC „Buda Tomovića“ počela sam da pjevam i bila sam poznata kao izvođač makedonskih izvornih pjesama“, prepričala je Branka, dodajući da je u pozorištu KIC „Budo Tomović“ sa 15 godina zaigrala kao najmlađa Koštana.
Nakon otpjevenih kompozicija i višeminutnih ovacija publike na „Beogradskom saboru“, gdje je predstavljala Crnu Goru, odluka da je pjevanje njen životni poziv se još više učvrstila.
„To je bio popularan sabor gdje su se okupljali najpoznatiji pjevači bivše Jugoslavije. Na tom saboru sam se pojavila i ja kao najmlađi učesnik u crnogorskoj nošnji, koju i dan danas čuvam. Ja sam pjevala „Tri bećara“ i dobila ovacije. Posle te pjesme otpjevala sam „Gledala sam s Koma plava“ koja je bila jako zapažena. Ta pjesma je napravilla moje lično ime i ona je moja lična karta. Pjesma se 55 godina pjeva na svakom koncertu i mislim da će ta pjesma živjeti posle mene“, kazala je ona.
Brankina muzička karijera neraskidivo je vezana je za još jedno ime crnogorskog melosa, Kseniju Cicvarić sa kojom je često porede. Veliko i iskreno prijateljstvo njegovala je do njene smrti.
„Vrlo često smo zajedno nastupale. Ksenija je milovala svojim glasom, svi smo voljeli da je slušamo, i mi koji se bavimo pjevanjem i publika. Ona dok je pjevala, ona je šaputala. Ne postoji neko ko može tako da pjeva, niti da je imitira. Iz njenog glasa je izlazila duša. Njene će se pjesme uvijek pjevati i drago mi je što Ksenija živi kroz njene pjesme“, iskrena je Branka i dodala sa žaljenjem da Crna Gora, koju je Ksenija opjevala u svojim pjesmama, treba više da radi na očuvanju njenog lika i djela.
Branka uskoro treba da snimi trostruki album sa preko sto pjesama, na kojem će se naći i originalne verzije njenih prvih pjesama.
„To su prve pjesme koje sam snimila. Pjesme koje su se pjevale uživo sa orkestrom u studiju. Dešavalo mi se da jednu pjesmu pjevam tri dana dok je ne snimim, jer imate 60 članova orkestra i ako jedan pogiješi, ne može da se snimi i onda opet sve ispočeka. Takvi snimci su sačuvani. Za neke pjesme, koje ja volim „Durmitorka“, „Kršna moja Crna Gora“ čekam da dobijem odobrenje od autora da ja te pjesme mogu da snimim i da se nađu na mom albumu“, kazala je ona.
Sa tribine je poručila da predstoji jedna teška bitka za očuvanje crnogorske izvorne pjesme, koja je živo tkivo sa prošlošću i živa vertikala koja seže duboko u prošlost. Prema njenim riječima, obaveza je da se pjesme prenesu generacijama koje dolaze.
„Treba da ih emitujemo često, da održavamo često koncerte, da omladinu vaspitavamo kroz našu izvornu pjesmu. Mi moramo omladini da prenesemo našu pjesmu, da oni žive sa tom muzikom, onda će je oni prihvatiti“, poručila je za kraj.
Marija Goranović
