Možda se ovome negdje, u nekim srećnim sredinama posvećuje pažnja, i odmalena, ali kod nas očito ne, čast izuzecima. Ali, mnogo toga nesportskog viđeno je sinoć u meču između gradskih rivaliki, rukometašica Trebjese Noa i Levalee 2010.
Na terenu Sporskog centra viđen je je duel dva kluba koji je godinama unazad donosio određeni emotivni naboj, ali koji je sinoć, nečijom krivicom, sigurno najamnje krivicom djevojčica –djevojaka, kulminirao i doveo do opšte tuče na terenu, pa čak se sukob prenio i na tribine.
Ubjedljiv poraz Trebjese, od dosad neporažene Levalee, lidera šampionata i favorita u meču koji su na kraju dobile sa ubjedljivih 11 golova razlike. Zašto su onda igračice Trebjese na kraju meča, nakon tajm auta Levalee, 15 -tak sekundi prije kraja, iznenada posjedale na teren? Možda od umora, pritom aplaudirajući – kome? Drugoj, pobjedničkoj strani, klupi protivničkoj? Svom neuspjehu - sigurno ne.
Otkud takav kolektivni mrak u glavama i zaslijepljenost, pa čak i mržnja.
Da, možda je bilo i mržnje, jeste jaka riječ, ali kad jedna od igračica, u svom pobjedničkom slavlju, samo trenutak kasnije završi u hitnoj pomoći, zbog jakih udaraca u glavu i nečijeg izliva bijesa, onda to jeste mržnja. A mržnja boli više od udarca.
Zaboljela je svakog iskrenog sportskog radnika i ljubitelja sporta sinoć.
Hoće li izjave , satima kasnije uzimane u policiji vratiti fer plej i sportsko dostojanstvo, hoće li se sprati sportska ljaga, tražiti i kazniti zaista odgovorni koji su doveli do takve eksplozije bijesa. Teško je povjerovati da su te mlade igračice, odgajane u svojim porodicama da se bore za svoj dres i neke više sportske ideale, krive za bilo šta. Njih je ponio trenutak, srećom niko nije teže povrijeđen, ostala je ipak sportska rana koja će dugo boljeti sve istinske ljubitelje rukometa i sporta uopšte.
Na kraju, konačni sud o svemu daće i organi Rukometnog saveza Crne Gore.
