Nego „ipak se okreće“ u gradu Nikšiću.
Niko nije doživio toliko najava, okončanja i obnavljanja kao „običan“ građanin, nadajući se nečemu iznova i iznova.
Posle dužeg vremena u našem gradu osjeća se otvorenost lokalnih vlasti da za početak saslušaju potrebe i probleme onih „običnih“ koji su nekako bili zaboravljeni a predstavnici lokalnih vlasti otuđeni od njih.
I to je dobro, obećavajuće.
Okreće se makar i za one mještane Dragove Luke i Župe koji su posle toliko godina čekanja dobili asfalt do svojih kuća, kako god to zvučalo za jednu državu evropskih perspektiva u kojoj je Nikšić drugi grad po broju stanovnika.
Međutim dim i zagađenje sa Mislovog dola šalju signale nemarnosti i površnosti vođenja računa o gradu svih nas zajedno i opominje da se razmišlja šire i u interesu svih nas sadašnjih i nekih budućih građana Nikšića.
Lokalne vlasti moraju znati da su obična i životna pitanja, zapravo ključne političke tačke našeg grada. Od toga kako njih rješavamo, zavisi i to u kakvim ćemo gradovima živjeti, kakvu ćemo državu imati i kakvi ćemo ljudi biti.
Dejvid Hardi u svom romanu „Pobunjeni gradovi“ lijepo navodi da pitanje kakvu vrstu grada hoćemo ne može biti razdvojeno od pitanja kakav tip ljudi hoćemo da budemo, za kakvim vidovima društvenih odnosa tragamo, kakav odnos prema prirodi njegujemo, za kakvim načinom života žudimo i kakvih estetskih vrijednosti se pridržavamo.
Gdje smo pogriješili? Izgleda da smo navikli na male zahtjeve, a ponos nam ne dopušta da odbijemo male darove. Još uvijek se hranimo samo mitovima: jači smo i veći od svih.
Autor kolumne: Miloš Perović - direktor NVO Alfa centar
