Onda se branim mišlju da bih i ja pisao o cvijeću, kad bi ono češće ovdje raslo. Realno, od lažnog tapšanja po ramenu, naša zajednica nema mnogo toga i vjerujem da je prijem svake kritike, zapravo način na koji poštujemo sami sebe. U to ime, nesebično častim turu kritike, uz nazdravljanje ''čast izuzecima''.
Već neko vrijeme u meni se koprca jedna iskra nezadovoljstva, zbog toga što ljudi rade sve da se zbliže, a zapravo postaju sve dalji. Nedostaju jedni drugima, nedostaju meni. Ne samo oni koje znam, sa kojima bih rado podijelio osmijeh, već i oni koje ne poznajem i koje neću nikad upoznati. Oni koje ne konstatujem, a volim što su tu. Takvi se ljudi u knjigama zovu – publika.
Do deceniju unazad, vrlo rado smo dijelili događaje. Naši stadioni su bili krcati, industrija glasnog navijanja, koncerti su bili nepregledna polja mladih ljudi u prilično svjesnijem stanju nego danas, pozorišta puna publike sa ukusom. Dječje predstave su animirale svu djecu i sve roditelje, a stariji kažu da su se često organizovali sportski turniri koji su se jedva završavali, zbog ogromnog broja učesnika. Basket se igrao u svakom kvartu, od svitanja do sumraka, a trava na livadama nije nikako mogla da poraste od dječjih tabana.
Danas je lični opis naše svakodnevnice drastično promijenjen. Gužvu, onu pravu, odavno niko nije vidio. Ni kad su utakmice (pa čak i pod reflektorima koje smo dugo sanjali), ni koncerti, ni predstave, za djecu ili odrasle. Tužno je to, što je najveći dio pomenutih sadržaja besplatan i sve što je potrebno jeste malo volje. Čak i tamo gdje smo ostali najbolji, a kada je najviše potrebno da smo gužva, u humanitarnim akcijama, ponekad zakažemo. Zakopčali smo se do grla u sajber svijetu i samo ''skrolujemo'' tuđe živote, po inerciji. Dobar dio nas je postao kao godišnji izvještaji o turizmu u CG, gdje se sve montira tako da što ljepše slažemo javnost o sebi. Knjige, kao kovčezi mudrosti, gotovo pa nikako nijesu vrijedne našeg vremena. Izumiru i odumiru na policama, daveći se u prašini. Dominiraju primitivniji, vizuelni sadržaji, sa očajno malo duha.
Pitam se, gdje je zapelo? Nijesmo se u tolikoj mjeri odselili, osiromašili i nijesmo izloženi toliko lošijim sadržajima, pa da je to razlog. To su izgovori. Jedino što se značajno promijenilo, jesu naši prioriteti. Od društva koje je živjelo, postali smo društvo koje preživljava. Od društva koje je svoje dane dijelilo sa drugima, postali smo društvo koje i sebi dane uzima. Ponekad se zapitam, da li postoji išta što je ostalo, a da nam jako znači?! Šta je to ostalo, a da nam pomjera srce, da mu se radujemo, da ga jedva-čekamo, da nas grije, da nas veže?! Koje su to vrijednosti, kojima smo spremni da sebe poklonimo, ko su ti ljudi kojima još uvijek vjerujemo?! Ko treba da nam dođe u goste, a da nas sve okupi?! Koliko živimo život, izvan granica naših najužih, neposrednih, najjeftinijih interesa?! Da li smo mi to zapravo prestali da želimo, da sanjamo, da grebemo i da se borimo i samo čekamo da bolji dani osvanu?
Najveći izum čovječanstva se desio mnogo prije pametnog telefona i zove se čovjek. Taj čovjek je imao svoju evoluciju i revoluciju, rastao je. Sada vene, zato što sve manje sanja i sve manje mašta.
Na djeci je. Onoj koja ovo čitaju. Da se uloguju na jedini pravi nalog, na svoj život. U svim bojama i svim dimenzijama. Da traže sebe i da se druže. Da imaju i ostvaruju svoje glasne snove. Da opet budemo gužva, zdrava gužva, koja navija za jedan, isti tim, koja pjeva iste, dobre pjesme, koja slavi život.
