“Kako su ovakvim sadržajima preplavljeni crnogorski mediji, ne postoji ikakva pravovremena i svrsishodna praksa regulative i odgovornosti za objavljivanje nečega što je neistinito, pokreće intenzivnu emocionalnu reakciju i blokira kritičko rasuđivanje odnosno rasplet koji će uvažiti dostojanstvo svih aktera, svjedočimo posljedicama oslobođenog duha verbalnog nasilja medijskog sadržaja”, navodi ona.
Uzroci govora mržnje su, kako objašnjava kombinacija sredinskih/društvenih i psiholoških faktora kao i neposredan povod odnosno konkretan objekat govora mržnje.
“U crnogorskim okolnostima bih prednost dala faktoru sredine jer je govor mržnje najčešće kopija ponašanja koje vidimo kod političke elite nesankcionisane i finansijski nagrađene primanjima visoko iznad državnog prosjeka za dato ponašanje. Takođe, učestalost događaja - skandala na dnevnom nivou koje takva elita proizvodi, a podređeni mediji prate, doprinosi reakcijama koje su na nivou emocionalnog pražnjenja, a imaju za ličnost zaštitnu funkciju od sadržaja koji je prvorazredno nasilje ipak na suprotnom polu od kritičko-racionalnog odnosa prema stvarnosti”, dodaje ona.
Na govor mržnje mediji mogu uticati, kako kaže, podizanjem standarda za sadržaj koji se objavljuje.
“Podrazumijeva u prosjeku bolju pripremu novinara, obrazovanje, posvećenost temi i rad po princima etičkog kodeksa struke. Kriterijumi moraju da postoje i kada je odabir sagovornika i svih onih koji imidžom utiču na sadržaj. Što su učesnici ispod dobrih kriterijuma za medijsko pojavljivanje, to novinarska visprenost i koncentracija su pred većim izazovom da konačan rezultat bude primjeren sadržaj”, smatra Obradović.
Administriranje, naglašava, mora da postoji i kod komentara korisnika društvenih mreža, a kada to nije moguće ukidanje opcije komentarisanja je najekonomičnije rješenje.
“U suštini, medijski sadržaj cijenim za uzrok problema verbalne agresije i govora mržnje kao njegovog dijela. Represivnim mjerama se djeluje na uzročnika nasilja a ne na njegovu posljedicu kakva je komentarisanje korisnika društvenih mreža (izuzimajući botove) koji pokušavaju da abreaguju na teško nasilje koje doživljavaju na portalima. Za sada mi krivimo žrtvu za nedolično ponašanje na javnom mjestu, žrtvu koja "plače i vrišti" pod "batinama" nasilnika koga ne zaustavljamo”, slikovito objašnjava ona.
„Upozoravajuća konsternacija“ rezultata koji su dobijeni nakon anketiranja koje je sproveo portal Onogošt jasno percipiraju predmet govora mržnje koji je zastupljen u našem medijskom prostoru, smatra sociolog Predrag Živković.
“U modelirano grčevitom nadmetanju, ispitanci kao nukleuse ove „potapajuće klime“ uglavnom prepoznaju „političare, zatim medije, te društvene platforme i organizovane grupe“. Govor mržnje se ne može smatrati recentnim stavom prema „političkim neistomišljenicima ili društvenim grupama“, već je to fenomen ako ne i jedan atavistički nagon koji se socijalizacijski prenosi. Ispitanici ispravno uočavaju nedostatke zakonskih regula i emigrirane kulture dijaloga koji bi potisnuli sve zastupljenije „garde govora mržnje“”, navodi Živković.
Tržišni nagoni kojima se vode savremeni mediji, kako kaže, mogu se smatrati jednom manifestacijom govora mržnje.
“Zbog toga bi mediji kao i drugi nosioci javne riječi morali da podstiču, shodno dobijenim rezultatima i ehu Vaše ankete, kulturu dijaloga koja se ne bi zasnivala na tržišnim nagonima već na kulturi pijeteta i poštovanja Drugoga”, zaključuje Živković.
Tekst je dio projekta “Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja”, koji portal Onogošt realizuje u saradnji sa Ministarstvom kulture i medija.
