Život piše najnevjerovatnije priče, a jedna takva upravo je i priča pokojne Vidosave Jelić, žene čije se ime ovih dana našlo u žiži javnosti, kada je grupa Roma iz Peći, „zauzela“ objekte i imanje pokojne starice, odmah pored bolnice, u Ulici Peka Pavlovića, a koje je zbog spora nasljednika zapušteno već 25 godina i pretvoreno u smetlište.
„Sve ću redom ispričati“, nastavlja Milorad priču o ženi koju je volio i cijenio, kako kaže, kao rođenu majku. A zbilja, ono što je učinila Vidosava za njegovog oca i njegovu majku Ružicu, može da učini neko ko istinski razumije majčinstvo, iako Vidosava nikad nije mogla sama da osjeti tu čistu majčinsku ljubav prema vlastitom djetetu.
Imala je Vidosava ipak troje djece, koje nikad nije rodila, ali kao da jeste.
„Pošto je meni tetka udata u Barama Šumanovića, Vidosava je često išla da je obiđe sa ocem. Tamo je upoznala mog pokojnog đeda, Grujicu Perovića koji je imao kćerku Ružicu. Vidosava je znala Ružicu još dok je dijete bila, gledala je kako raste. Sjećam se da mi je pričala kako je Ružica kao mala, kad bi ga srela, Sava, svog budućeg muža, zvala 'ćiko' i ljubila ga u ruku“, prisjeća se Milorad njenih priča.
Milorad Jelić
I dalje su mu živa sjećanja na sve što je pratilo isprepletanu sudbinu Sava, Ružice i Vidosave. Milorad, dok nam priča veličanstvenu ljudsku sudbinu, o žrtvi, o nesebičnosti, ponosno ističe da je Vidosavin gest nešto najuzvišenije što je doživio.
„Ona je pustila mog oca da se oženi i zahvaljujući njoj svi mi smo stvorili porodice. Ona nas nije rodila, ali je svojim djelom stvorila sve nas“, priča Milorad, pomalo drhtavim glasom i vraća se na 1957. godinu, kada je Ružica stigla u svoj novi dom, da živi sa Savom i Vidosavom.
„Savo se tome protivio dugo, ali Vidosava je bila uporna. Imali su veliku imovinu, kuću, nije htjela da to ostane bez nasljednika. Njena odluka je bila takva. Ona je Grujici isprosila Ružicinu ruku. Tu je dogovor pao. Ružica je pristala i 1957. u januaru, moja majka Ružica je ušla u kuću Jelića u Ozrinićima, da bi dvije naredne godine svi zajedno živjeli tu“, nastavlja Milorad ovu nesvakidašnju priču.
„Nakon toga došlo je do odluke da Vidosava nastavi da živi sama, pa je moj otac prodao deset rala zemlje da bi joj kupio imanje u centru grada, o kojem su sad pisali mediji, da su ga zauzeli Romi. Ona je nastavila da živi tamo sve do smrti, a pošto su se razveli sporazumno, zadržala je prezime, a otac je morao godišnje da joj obezbjeđuje 200 kilograma žita, stajalo je u ugovoru, a ja sam joj lično nakon očeve smrti godinama nosio žito“, kaže on.
Iako je otišla iz kuće Jelića, veza između njih i Vidosave nikad nije prekinuta, kaže Milorad, naprotiv.
„Mi smo živjeli u velikoj slozi. Kad sam išao u vojsku ona je prva bila tu, kad sam se 1989. godine vratio iz vojske prvo sam kod nje svratio, pa pošao kod svoje majke. Ona mi je kao druga majka bila. Ne znam da li sam ikad više čuo da je kod nas živio čovjek i imao dvije žene i da je postojala takva sloga i uvažavanje kao što je to bilo kod nas. Dok mi je otac bio živ, ona je dolazila kod nas i noćila, i ja sam išao kod nje i spavao. Majka i otac su je posjećivali, to je jedna porodica bila“, ponosno ističe Milorad.
A onda je Savo umro 1984. godine.
„Kad mi je otac umro ona je prva primala saučešće, pa moja majka, pa ostali. Nikako drugačije nije moglo da bude“, gordo priča Milorad.
Deceniju kasnije Vidosava se, priča on, razboljela odjednom, njen rod je poveo u bolnicu i već sjutradan kad je pošao do kuće, ne znajući da je bolesna, nje više nije bilo.
„Na vratima me dočekala plakata. Ne mogu nikad zaboraviti taj trenutak, bilo mi je krivo jer nas njen rod nije obavijesto o smrti, nijesam uspio ni neku sliku njenu iz te kuće uzeti“, prisjeća se on sa sjetom.
Vidosava je sahranjena u rodnom Lukovu, ali heroina Jelića nastavila je da živi u srcima. Iako nije imala djecu ostavila je veliko djelo iza sebe, a imanje koje je ostalo, dosad je čuvalo tajnu koju smo odlučili da podijelimo sa vama. Tim prije jer je to parče zemlje postalo predmet sudskog spora i prava na nasljedstvo čak tridesetak nasljednika.
Milorad o tome nije želio da priča. Kaže da ga to nikad nije interesovalo, niti bilo koga iz familije.
Ipak, ostalo je Vidosavino veličanstveno djelo, otkriveno dvije i po decenije nakon njene smrti. Velika djela se nikad ne zaborave.
