U osvajanje šampionskog pehara sebe su utkali mnogi. Igrači, treneri, radnici kluba, rukovodstvo i naravno navijači. Međutim, ako bi ova titula “plavih” trebalo da se veže za jednog čovjeka ili jednostavno napiše jednim imenom, onda bi tu sigurno bez imalo dvoumljenja stajalo - Nikola Peco Rakojević. I to iz više razloga.
Čovjek koji je svoju igračku karijeru proveo u plavo-bijelom dresu, od 1975. do 1989. godine, odigravši 256 mečeva, upravo je kraj Bistrice imao svoj debi i kao trener, i to sada već daleke 1991. godine. Uslijedio je potom dugački niz klubova koje je pod svojom palicom vodio Peco, čak i mladu reprezentaciju SR Jugoslavije, da bi taj krug, barem za sada, zatvorio četvrtim dolaskom na klupu Sutjeske, prije dvije godine. Te 2017. je osvojen prvi pehar namijenjen pobjedniku Kupa, a već u narednoj sezoni i treća šampionska titula, čime se Sutjeska izjednačila sa svojim najvećim rivalom, ekipom Budućnosti.
Već tada je Peco kupio sve navijače kojima srce kuca za plavo-bijele boje. Ali on je čvrsto bio nogama na zemlji i, nakon epizode u Evropi, spremao je ekipu za još jednu iscrpljujuću sezonu u kojoj treba braniti osvojeno. U novoj sezoni u kojoj, ispostaviće se, nije štedio nikoga, a ponajmanje sebe.
Iako na početku sedme decenije života, energija je bila tu. Umor ekipe se osjećao, krenulo se u novu sezonu sa nekoliko kikseva, a mnogi su davali prognoze da će neki od timova južno od Budoša da uzmu titulu, ali Peco nije odustajao. Išao je onako kako on to najviše voli, korak po korak, utakmicu po utakmicu, strpljivo i posvećeno.
Rezultati su došli, Sutjeska je zauzela čelo tabele i bila se namjerila da još jedan pehar smjesti u svoje vitrine. Međutim, kada se pod Trebjesom sa nestrpljenjem isčekivala rutinska završnica šampionata, kao grom iz vedra neba stigla je vijest da Peco mora na operacioni sto i da je za njega sezona vjerovatno završena.
Naravno, u “plavom” taboru su svi željeli prije svega da operacija prođe kako treba i da šef ozdravi, a onda da se misli i na titulu. U dva kola su propuštene prilike da se ostvare pobjede, protiv Iskre i Titograda, ali se kraj Bistrice slavilo zbog dobrih vijesti iz bolnice, jer šef je u još jednoj borbi izdržao.
Bilo je vidno da tim ne funkcioniše isto kada je Peco tu i kada nije. Jedna velika pobjeda se slavila, ali Rakojević je bio spreman da se poslije kratkog oporavka vrati na klupu i dovrši započeti posao, a uz ekipu je bio već na utakmici protiv Zete. A onda je došao meč sezone, duel protiv Grblja.
Samo nepunih 15 dana nakon operacije, u susretu koji je nosio epitet najvažnijeg, Rakojević je, iako narušenog zdravlja, na poziciji koju najviše voli. Peco je konstantno uz aut liniju. Ne smeta mu ni prava provala oblaka i veliko nevrijeme da zaboravi na svoje zdravlje, jer ne želi ništa da prepusti slučaju, i nastavlja, kao ranjeni lav, da uz teren motiviše svoje igrače, i uz ogromnu želju da posao dovede do kraja. I naravno, uspijeva. Zato je od juče i najtrofejniji trener na domaćoj fudbalskoj sceni, sa tri titule šampiona države.
Šef stručnog štaba novog-starog šampiona Crne Gore je tako još jednim svojim primjerom pokazao i dokazao ono što je i sam izrekao prije neki dan: "Fudbal nije pitanje života i smrti, fudbal je mnogo više od toga!"
