Bila je to prilika da posjetioci pogledaju plod pedesetogodišnjeg rada jedne vrste, kako reče Kadžo, ispovijesti, kako na ličnom, tako i na planu kulturnog stvaralaštva.
„Mislio sam da nastavim u mladosti životni put u Zagrebu, ali sam ostao u Željezari slučajno kao dizajner i tako se „otegao“ ovaj moj rad“, prisjetio se nakratko Kadžo svojih početaka.
Kako ističe, presudila je njegova prvirženost Nikšiću, kao i prisustvo dvojice velikana, ljudi koji su imali veliki uticaj na njega, Slobodana Vukajlovića i Pera Vujičića.
„Kada bih se vratio pet decenija unazad, ništa ne bih promijenio. Ostao bih isti onaj Kadžo i družio bih se sa Vitom Nikolićem i lijepo bitisao ulicama Nikšića i slikao. Bio bih glas naroda, ja sam uvijek za narod. Jednom mi je prijatelj jedan rekao da nijesam pravi umjetnik jer ne dižem nos u u vis“, kaže kroz osmjeh Kadžo.
Podsjetio je da je počeo dizajan za sport, a onda je tu bilo angažmana na polju kulture, pozorišta. Pravio je, kako dodaje, spomenike u Nikšiću i van njega, za sve to vrijeme je i slikao.
„Kad sve to vidim vratim se u Nikšić, bio je to grad kulture, sporta i industrije, a danas, o tom potom“, zaključuje na kraju Kadžo.
