Svakog dana tačno u 9 sati, osamdeset trogodišnji Radoman Kandić otvara svoju obućarsku radnju, ali, kako ističe, mušterija sve manje.
"Imao posla nemao ja sam sati ovdje provedem, od 9 do 2, ako ima posla ima, ako nema tu sjedim. Moć navike, isto kao pijanac ili pušači, navikne da puši, ja sam bolestan ako ne dođem ovde", priča Radoman.
A posla nema. Rijetki su oni koji prođu pored Radomanove radnje, a kamoli da svrate.
"Nema naroda i neće da popravljaju i ne daju Kinezi, preovladala kineska roba, svi nose i staro i mlado, nekad je ovaj zanat bio popularan. Jutros jedan momak donio da mu rastegnem cipele na spravu i to je sve", ističe Kandić.
Uvjeren da zanat donosi siguran hljeb, oba sina je školovao za obućara, a danas se ni oni ne bave ovim poslom. Sjeća se kako je on sticao znanje.
"Ja sam tri godine, ja i jedan kolega, zajedno učili, kako je tada bila zadruga Zelengora, nas dva učenika znaš ti kako je bilo, metod je bio kao predratni šegrt, opali ti majstor šamar, nit znaš ni zašto ni kako. Danas je lako biti obućar, ima ljepilo, odlijepi, zalijepi i i ćeraj", priča Radoman.
Dok je živ Radoman, kaže, Šavnik će imati obućara, a ne vjeruje da će ga neko naslijediti.
"Prođe po 10-15 dana i čitav mjesec dana i niko ne dođe, ali vi ih čekate, pa moraš biti tu, bolje da ja njega čekam, no on mene", kaže Kandić.
