U ovom kulturnom uzdizanju Nikšića svakako posebno mjesto pripada porodici Šobajić i to: Maksimu (osnivač čitaonice, književnik, sakupljač narodnih umotvorina i hroničar grada); Simu (političar, pripovijedač, publicista, osnivač i urednik “Narodne misli”); Petru (etnograf); Iliji (slikar-grafičar); Bekici (dramski pisac, novinar, dramaturg i glumac, javni radnik, jedan od osnivača čitaonice) i Branku (trgovac, fotograf, vlasnik prvog bioskopa u gradu).
Branko Šobajić rođen je 28.09.1878. godine. Kad je u pitanju školovanje u Beogradu je završio dva razreda gimnazije, ali se potom vratio u Nikšić da pomogne roditeljima koji su se bavili trgovinom. Pored tog svog osnovnog zanimanja - trgovca, on je bio veoma svestran i uglavnom su ga privlačile kojekakve novotarije u to doba. Počeo je najprije da se bavi fotografijom pa je tako postao i prvi nikšićki fotograf. Pored toga jedno vrijeme izučavao je i sajdžijski zanat zbog kojeg je čak išao u Švajcarsku, u Bern kako bi usavršio ovaj zanat. Već 1900. godine do izražaja je došao njegov talenat za fotografiju pa je od knjaza Nikole odlikovan medaljom za revnost za izradu tablo-kvadra za vrijeme osvećenja Saborne crkve u Nikšiću. Kao potpredsjednik pjevačkog društva Zahumlje osnovao je tamburaški zbor, a u zanatlijskom društvu pleh muziku. Podigao je pržnicu za ječam, strugaru i parni mlin a svirao je i na violini, flauti i drugim instrumentima, te je prvi pokrenuo koncerte i balove u Nikšiću. U Beču je kupio kinematograf, a kod firme Laurin i Klemens automobil, koji je, pored šofera, redovno pratio pri prevozu robe i putnika za Podgoricu, Cetinje, Bar, Kolašin, Andrijevicu itd.
Do Prvog svjetskog rata u Crnoj Gori postojala su samo dva bioskopa i to na Cetinju - Ljubomira (Ljuba) Tamindžića i u Nikšiću - Branka Šobajića. Tamindžićev bioskop, prvi stalni u Crnoj Gori, počeo je da radi krajem 1910. godine ili početkom 1911. godine. Filmske projekcije davane su u Zetskom domu, a na repertoaru su bili francuski, italijanski, njemački, američki, austrijski i ruski filmovi. On je vršio projekcije filmova i na dvoru sve do ratne 1914. godine. Po ugledu na Cetinje nakon završetka balkanskih ratova i Nikšić dobija svoj bioskop i to u vlasništvu Branka Šobajića. Bioskop se nalazio u prizemlju kuće u Pivarskoj ulici, gdje je Branko adaptirao jednu od prostorija za bioskopske prestave. Za sjedenje su postavljene stolice a prostoriju su osvjetljavale brojne petrolejke. Kada bi predstava počela, lampe se su prigušivale kako bi davale najmanju moguću svjetlost, dok bi se za vrijeme pauze svjetlost pojačavala. Projekciju je vršio sam Šobajić a filmove je nabavljao od Ljuba Tamindžića sa Cetinja. Gledaoci su bili pretežno muškarci.
Ulaznice su se kupovale pri dolasku u dvoranu a nije sačuvan niti jedan podatak o tome kolika im je bila cijena. Takođe, se ne zna i koliko su puta nedeljno održavane predstave. Interesantno je napomenuti i to da kad je Šobajić pripremao program, aparat se čuo po cijelom gradu a to bi bio znak da djeca nagrnu u njegovu kuću.
Bioskop je radio do početka Prvog svjetskog rata a dugo vremena po završetku rata u magazinima Šobajića bilo je koturova sa filmovima. Nestajali su pri seobama i prilikom bombardovanja grada u Drugom svjetskom ratu. Projekcioni aparat Šobajića bio je posle Drugog svjetskog rata jedno vrijeme u Muzeju grada Nikšića.
Boško Roganović
