“Oriđinali su neobični ljudi, ali Nikšićki oriđinali nijesu bili u smislu one tzv. gradske lude “lero” kako su ih zvali na primorju. Ovo su bile ličnosti, neki od njih jako inteligentni, a i obrazovani. Oni su izabrali taj način života kao svoju slobodu. To je bio neki način da oni ostvare tu svoju slobodu koja se nije baš lako ni u jednom vremenu ostvarivala. Oni su svi bili omiljeni kod Nikšićana. Najveći broj njih je bio dobre duše i pomagali su sirotinji, iako su i oni sami teško živjeli. Bili su ugledni građani Nikšića sa ruba života, ali koje su svi poštovali, kako obični građani, tako i oni sa vrha hijerarhijske ljestvice”, priča hroničar grada Maksim Vujačić.
Nazalost, oriđinala u Nikšiću više nema, izumrli su.
“Nestali su ili su se preselili kod Petrove crkve na groblje ili su kao Vujadinovići odselili iz Nikšića”, kaže Vujačić.
PRVI NIKŠIĆKI ORIĐINALI
Do tridesetih godina prošlog vijeka, prema pisanim istorijskim izvorima, prvi oriđinali, prvi nikšićki dendi bili su Đorđe Novaković i Vaso Đurić. Marko Kavaja, kako kaže Vujačić, bilježi da su njih dvojica bili nerazdvojni, obučeni uvijek s ukusom i po poslednjoj modi.
„Oni bijahu neka vrsta arbitera elegancije. Đorđije ćeraše, kako je tada bila moda, brkove u vis, a Vaso u fitilj. To su bili prvi neobični, koloritni ljudi koji se ne mogu zaobići kada se razgovara o istoriji ovog grada“, kažao je Vujačić.
POSLIJERATNI ORIĐINALI
Nakon II svjetskog rata u Nikšiću se izdvajaju posebni ljudi koji su svojim načinom života i stavovima izazivali pažnju građana. Vujačić kaže da je u to vrijeme bila poznata grupa oriđinala, a da je svaki od njih imao neku osobenost koja ga je razlikovala od onih drugih.
„Ta grupa oriđinala je 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka davala aromu, neobični šarm gradskom životu. Stjecište svih tih oriđinala bila je kafana na željezničkoj stanici u kojoj su snimljena i nekolika filma“, ističe Vujačić.
RUŽA U REVERU
Poseban i poznat bio je čuveni Ivo Mijušković.
„Veliki gospodin koji je uvijek u reveru sakoa, bez obzira koje je doba dana ili godine, nosio ružu. On se bavio slikarstvom i sa njegovom dragom gospođom uvijek je bio u šetnji po gradu“, kaže Vujačić.
ZLATNI ORIĐINAL
Na početku II svjetskog rata u Nikšić je iz Šavnika došao Stevan Vuković, zvani Zlatni. Nadimak Zlatni zavrijedio je po tome što je on sam svakoga oslovljavao „zlatni“, pa su tako i njega zvali. U knjizi „Razoreni grad“ Maksim Vujačić bilježi da je Vuković bio duhovit starac, čudak samotnjak čiji je humor sadržan u duhu jednog grada kojeg više nema. Vuković je uvijek nosio crnogorsku narodnu nošnju ili iznošeni stari dugački mantil, a kako bilježi Vujačić, prodavao je po nikšićkim ulicama i po kafanama novine, ali nijedne nije čitao. Kada god je želio da se izvuče iz nekog teškog posla dovitljivo bi govorio: „Ja sam državni činovnik, a gdje ste to još vidjeli da novinar cijepa drva. To bi bilo nezakonito bogaćenje“.
Junak mnogih anegdota zatekao se 7. aprila 1944. godine na gradskom trgu spokojno posmatrajući uspaničene ljude koji bježe od bombi. Neko od prisebnijih i u tim teškim momentima duhovitih građana upitao je, pokazujući rukom na nebo: „Čiji su ovo avioni, Stevane?“ Legendarni nikšićki oriđinal odgovorio mu je: „Vaistinu, ne znam čiji su avioni, ali znam da su bombe naše“.
Stevan je živio u jednoj sobici hotela „Nikšić“, u kojoj je po njegovoj smrti pronađen novac za njegovu sahranu, mnogo boca pića koje je ostavio da se ispiju za njegovu dušu, kao i dosta metalnog novca.
„Jednom je Stevan prolazio ispred Nikšićke banke koju su čuvali policajci. I on ih pita: „Šta radite tu?“. Oni mu odgovaraju: „Pa čuvamo banku od lopova vani.“ A on im odgovara: „Ne čuvajte vi od ovih lopova spolja, no od ovih lopova iznutra“.
DOBRI DUH NIKŠIĆA
Peko Pekeš Zvicer je nikšićki oriđinal kojem je legendarni pisac Vito Nikolić dao nadimak „Dobri duh Nikšića“ zbog dobročinstva i plemenitosti koje su ga krasile. O Zviceru je Vito napisao i priču.
„To je jedna pomalo nesrećna ličnost koja je ostavila dugogodišnji pečat u ovom gradu. On je bio prvi čovjek koji je opalio metak na okupatorskog vojnika. Kada su Italijani ulazili u Nikšić 1941. godine narod je provalio magacin pa su nosili oružje i hranu. Pekeš je uzeo nekolike puške, objesio ih na rame i sreo se sa Italijanima na potezu današnje Karađorđeve. Pekeš je mahinalno povukao oroz i metak je opalio u vis. Međutim, Italijani su ga zarobili, poveli u logor i najstrašnije mučili. Skinuli su ga gologa, objesili ga za noge i namazali mermeladom. On je tamo mentalno popustio. Po završetku rata vratio se u Nikšić. Imao je prelijep rukopis i slijepim i nepismenim ljudima popunjavao je dokumenta u Pošti, sačekivao je na željezničkoj stanici ljude i pokazivao im grad, a svako jutro u tada čuveni hotel „Onogošt“ dolazio bi prije svih konobara i pospremao stoljnjake i postavljao pepeljare. I zbog toga ga je Vito i nazvao „Dobri duh Nikšića“. Na reveru je uvijek nosio Lenjinovu značku“, kaže Vujačić.
DŽADA I LIVADE PREPARAT
Jovo Borozan zvani Jovo Džada. Jovo je nadimak Džada dobio jer je čitav život proveo na ulici.
„Kada bi ga ljudi pitali: „Kako je Jovo?“, on je odgovarao: „Evo džadom“. Jovo je bio Cetinjanin, a legenda kaže da je završio Gimnaziju na Cetinju, a zbog životnih neprilika došao je u Nikšić da bude ulični nosač“, kaže Vujačić.
Nerazdvojan sa Jovom bio je kapetan Ćale kojem prezime nije zapamćeno. Kapetan Ćale se u Nikšić obre poslije robije na golom otoku, bio je kapetan, a za vrijeme Informbiroa supruga i djeca su ga se odrekli nakon čega dolazi u Nikšić.
„Oni su bili nerazdvojni tandem. Jovo je napamet znao stihove Njegoša, Šekspira, Šantića i često ih je govorio. Nerijetko bi zasjeo u vinskom podrumu sa tadašnjim predsjednikom opštine. Šta su njih dvojica satima razgovarali nikada se nije saznalo. Jovo i Ćale najčešće su vrijeme provodili ispred kafane na željezničkoj stanci, u koju bi povremeno ulazili da popiju koji čokanj rakije što su nazivali „parno grijanje“. Jovo je sirotinji često besplatno razvozio stvari. Kada je umro nekolike hljade Nikšićana ga je ispratilo do maloga mosta sa tridesetak vijenaca. U to vrijeme to je bio spektakularni ispraćaj jednog čovjeka koji ih ničim, sem dobrotom, nije zadužio“, kaže Vujačić.
Ćala su zvali i „Livade preparat“ .
„To je bila ljudina od dva metra, tužnog lica i čekinjaste brade i velikih brkova. On je na gradskoj tržnici prodavao preparat za čišćenje fleka ali je imao slogan „Pere sve, samo fleke ne“ i kada je Ćale umro, na svojim kolicima, Jovo koji mu je dugovao neki novac, pred narodom donio je novac i rekao: „Evo, moj Ćale, kad nijesam mogao za života, evo sada da ti vratim onaj dug“, kaže Vujačić.
DANICA BRAŠNJARICA
Jedina žena oriđinal u to vrijeme bila je Danica Ždrale koju su Nikšićani zvali Danica brašnjarica.
„To je bila jedna koščata žena, porijeklom iz Hercegovine, koja je na svojim leđinma po kućama raznosila brašno od kojeg su nikšićke domaćice pravile kolače, a Žarko Đurović, akademik, je zapisao da ona nikada u životu nije probala kolač“, kaže Vujačić.
Nju je krasila dobrota i često je, iako i ona siromašna, onima koji nijesu imali hljeba besplatno donosila brašno.
GATALO
Milija Đurović, zvani Gatalo, jedan koloritan lik kojeg su Nikšićani dobro zapamtili.
„To je bio starac visok, prav kao strijela i bio je u jugoslovenskom zarobljeništvu. Jugoslovenske novine su zabilježile poslije rata istinitu anegdotu, kada su ga osudili na 100 godina zatvora ,on je odrecitovao „Talijani kam da vi je, Milija će 100 i dvije“. Nakon rata bio je čest gost kafane na željezničkoj stanici u kojoj je Vito Nikolić bio neprikosnoveni gospodar i tamo je imao svoj tzv „šo“ jer je patio od manije gonjenja i misilo je da ga stalno policija prati. Ponekada bi prenoćio u policiji zbog riječi koje nije trebalo da izgovori“, ističe Vujačić.
PORODICA VUJADINOVIĆ
Osobenost porodice Vujadinović svrstala ih je u nikšićke oriđinale. Iako svi obrazovani i intelektualci, braća i sestra Vujadinovići bili su poznati u Nikšiću po svojoj neobičnosti, drugačijem načinu života za to vrijeme. Bili su porijeklom sa Cetinja i dugo vemena su bili interesantna pojava u Nikšiću, da bi se pred kraj života preselili u Beograd.
