Ocjene iz posljednjeg godišnjeg izvještaja o radu Zaštitnika ukazuju na to da u pojedinim slučajevima nasilja u vaspitno-obrazovnim ustanovama nije bilo pravovremene reakcije i procjene Tima za zaštitu od nasilja ili je izostalo obavještenje centara za socijalni rad u komplikovanim slučajevima.
Uočeno je i da je preventivni rad u školama nedovoljan, a obrazovne ustanove uglavnom nemaju adekvatne kapacitete kada je riječ o psihološko-pedagoškoj podršci, i učenicima i nastavnicima. Nedostaje i znanja nastavnog kadra o pravima djece i postupanju u slučajevima promjena u ponašanju.
"Sistem zaštite djece od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja uglavnom je usmjeren na reagovanje i zaštitu, nego na prevenciju. Stoga ponovo podsjećamo da kontinuirana, sveobuhvatna i sistematska prevencija nasilja, jedan je od preduslova za njegovo suzbijanje u školama", kazali su iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu institucije Zaštitnika za Portal RTCG.
Zaštitnik naglašava da je u svakom pojedinačnom slučaju ukazivao na neophodnost pravovremene reakcije kao i preduzimanje radnji i mjera na otkrivanju uzroka određenog ponašanja kako bi se djetetu pružila adekvatna podrška i pomoć i spriječilo eksaliranje problema.
Posvećen rad psihološko pedagoške službe i učitelja/nastavnika, uz uključivanje, po potrebi, stručnih lica iz oblasti socijalne i zdravstvene zaštite, mogu obezbijediti željeni rezultat.
"Standard u ovoj oblasti podrazumijeva individualan pristup djetetu/učeniku i upravo ispitivanju uzorka nekog poremećaja u ponašanju, preddelikventnog i/ili delikventnog postupanja, kao prvi korak u saniranju posljedica i pružanje pomoći i podrške", ističe Ombudsman.
Prebacivanje odgovornosti nadležnih
U većini predmeta Zaštitnika izostale su blagovremene mjere i saradnja sa službama socijalne i zdravstvene zaštite. Umjesto otkrivanja uzroka problema i pružanja pomoći djetetu, često je dolazilo do pokušaja prebacivanja odgovornosti između nadležnih institucija.
"Ovakav pristup ne garantuje pomoć i podršku u konkretnim slučajevima i ne daju dobar primjer učenicima/cama uopšte jer se odaje utisak nesvrsishodnosti zakonskih mjera i ostavlja prostor za eksaliranje neprihvatljivog ponašanja kako u okviru obrazovne ustanove tako i u društvu", ukazuje Zaštitnik.
Preporučuje se veći angažman psihološko-pedagoških službi, nastavnika i stručnjaka iz socijalne i zdravstvene zaštite, uz individualan pristup učeniku. Smjernice uključuju i razvoj školskih i vršnjačkih medijacija, bolju saradnju škola, organa starateljstva i zdravstvenih ustanova, te savjetodavni rad sa porodicama.
Zaštitinik podsjeća da je Vlada usvojila više strategija i akcionih planova koji bi trebalo da unaprijede reagovanje u ovoj oblasti, a ohrabruje i činjenica da su u školama već angažovani novi stručnjaci – psiholozi, pedagozi i socijalni radnici, dok se u narednom periodu očekuje nastavak tog trenda.
Nema informacija o angažovanjima zaštitara
Nova školska godina počela je bez zaštitara u obrazovnim ustanovama, čiji angažman je bio do kraja prošle školske godine. Institucija Zaštitnika nema saznanja o planovima za nastavak ove mjere, ali naglašava da sistem u cjelini mora nastaviti da pruža podršku u suočavanju sa ovim problemom.
"Sistem u cjelini treba da nastavi da daje podršku suočavanju sa vršnjačkim nasiljem, a načelno pozdravljamo sve aktivnosti čiji cilj je unapređenje bezbjednosti djece u školama, prevencija nasilja i odgovor na incidentne situacije", saopšteno je iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu institucije Zaštitnika.
Nastavnici moraju imati sigurnost i podršku sistema
Kada je riječ o bezbjednosti nastavnika, Zaštitnik napominje da ovaj problem nije izraženiji u odnosu na druge profesije, ali svaki napad, verbalni ili fizički, ugrožava i ličnu sigurnost nastavnika i autoritet škole.
Ocjenjuje da je potrebno sistemski i odlučno reagovati, dosljedno primjenjivati zakonske propise, obezbijediti međusektorsku saradnju škola, centara za socijalni rad, policije i tužilaštva, uvesti jasne protokole za postupanje u slučajevima nasilja i obučavati nastavnike kako da prepoznaju i prijave rizike.
Posebno se ističe potreba za psihosocijalnom podrškom nastavnicima, kao i za aktivnim uključivanjem roditelja i lokalne zajednice u izgradnju kulture nenasilja. Škola, zaključuje, mora biti sigurno okruženje zasnovano na znanju, empatiji i međusobnom poštovanju jer samo tako možemo očekivati da obrazovni sistem ispuni svoju ključnu ulogu u razvoju odgovornih i tolerantnih građana.
