„Ako je neko bio ljubavnik stiha, bio je to Sergej Jesenjin. I sanjao je, i ljubio je često, no ipak, najčešće je plakao“, kazao je sinoć profesor ruskog jezika i književnosti i moderator, Ivan Lješković otvarajući veče pod nazivom „Odlaze sanjari“.
Presudni dani pjesnikove sudbine počinju od upoznavanja sa najvećim živim pjesnikom, Aleksandrom Blokom. U tom periodu Jesenjinovi stihovi prožeti su plavetnilom, brezama, a kako ističe Lješković, sve je kod njega plavo - oči, duša, sve što živi. No, nije prošlo puno vremena od proljećnog Jesenjina, do Jesenjina sa sgasnim očima, o čemu svjedoči njegova najpoznatija pjesma „Ne žalim, ne zovem, ne plačem“, dokaz njegove usamljenosti.
Lješković je otkrio kako su nastajale neke od Jesenjinovih najpoznatijih pjesama, ali i detalje o njegovom životu. Govoreći o ovom pjesniku, nezaobilazno je ne spomenuti njegovu privrženost prema majci i sestrama.
„Jesenjinu je najviše značila majka Tatjana, kad mu je bilo najteže vraćao se njoj, i mislima i stihom, a uvijek srcem. Njegova majka je bila nepismena i čitav život provela je na selu, ali je divno osjećala i razumjela pjesme svoga sina. Kad je dolazio u selo, Sergej joj je rado čitao svoje nove pjesme, a s njegovim zbirkama u rukama sestre Kaća i Šura provedile su večeri“, kazao je Lješković, nakon čega je publika imala priliku da čuje pjesmu „Pismo majci“, ali i odlomak na ruskom jeziku.
Pored porodice i poezije, žene su, inače, bile jako važne u životu mladog pjesnika. Jednu od najvećih ljubavnih priča doživio je sa američkom balerinom Isidorom Dankan, čiji detalji i danas intrigiraju javnost. Kako je istakao Lješković, u javnosti su često odjekivali buka i skandal o njihovom braku. Najpoznatiji prevodilac Jesenjina, Miodrag Pešić, osuđivao je Isidoru, pa je u jednom od svojih predgovora zapisao:
„Ova perverzna umjetnica, koja na poziv Sovjetske Vlade dolazi u Rusiju kao belet majstor, sreće se sa Jesenjinom, i bez znanja ruskog jezika svira na violini njegovih najsuptilnih osjećanja. Starija od njega 18 godina, puna duha, ali na izmaku ljepote i draži, ona mađijski vezuje za sebe velikog pjesnika. Jesenjin joj se opire, čak i mrzi, ali neka neumoljiva snaga gura ga k njoj i on se ženi“, pročitao je Lješković.
Poslednju pjesmu „Doviđenja, druže, doviđenja“, ispisao je na papiriću svojom krvlju, nakon čega je izvršio samoubistvo u hotelskoj sobi.
„Ovo je papirić sa niskom stihova, ispisanih krvlju, je jedinstven u istoriji ruske i svjetske poezije i uvijek je pod najstrožijom zaštitom. Za 90 godina vidjelo ga je svega 15 istraživača. Sve što su najnovija istraživanja otkrila o Jesenjinovom životu, stvaralaštvu i smrti, čita se kao roman o nezaštićenom usamljeniku koji je jedino želio da pjeva svojim glasom, svojom dragom lirom, u strašnim ruskim godinama. Jesenjin je bio i ostao velika ruska rana“, poručio je Lješković.
„Pjevaj, pjevaj na kletoj gitari“, „Crni čovjek“, „Doviđenja, druže, doviđenja” samo su neke od pjesama kojima su Nebojša Ćićo Vulanović, Milo Vučinič, Marijana Šćepanović i Lidija Lješković zagrijali srca publike.
Poetsko-muzičko veče upriličilo je NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš”.
Marija Goranović
