Na svojoj koži osjetilo je govor mržnje 40 učenika, 58 nije, a u odgovor nije siguran 21 učenik.
Neki od primjera kada su na svojoj koži ili nekog poznanika osjetili govor mržnje učenici su navodili psovke, prozivke, uvrede, diskriminaciju zbog vjerske pripadnosti, nacionalnosti, ali i na osnovu fizičkog izgleda.
Elemente govora mržnje ima govor koji izražava, podstiče mržnju diskriminaciju i nasilje - odgovorio je 91 učenik, dok 26 smatra da elemente govora mržnje ima onaj govor koji ima oštre kritike i uvrede na račun vlasti i političara/ki.
Najviše učenika odgovorilo je da je govor mržnje uočilo na društvenim mrežama - njih 89, zatim u školi 40, 25 u medijima, 11 od prijatelja i porodice, a šest učenika je navelo da su to ulica, javna okupljanja i slično.
Učenici društvene mreže takođe vide kao izvor govora mržnje (85 učenika), 35 odgovora je bilo da su izvor govora mržnje mediji, zatim političari 27, organizovane grupe 18, a ostali su navodili da su to škola, prijatelji, homofobične osobe, rasisti...
Čak 28 učenika je navela da je gotovo svakodnevno svjedočilo govoru mržnje u medijima ili na društvenim mrežama, 32 da je to bilo barem jednom mjesečno, da jesu ali rijetko takođe 32, da nijesu uopšte navelo je 25 učenika, a nije bilo sigurno devet učenika.
Na stranicama medija na društvenim mrežama najviše njih je prepoznalo govor mržnje - čak 78, na televiziji 34, na portalima 20, a na radiju svega dvoje.
Čak 105 učenika smatra da govor mržnje u medijima i na društvenim mrežama često vodi do naselja i u realnom okruženju, dok 17 misli suprotno.
Da je učilo u školi o govoru mržnje navelo je 68 učenika, a 55 da nije. Anketu su popunila po tri odeljenja osmih i tri devetih razreda, među kojima je ukupno po 61 dječak i isto toliko djevojčica. Oni su imali mogućnost odabira više ponuđenih odgovora.
"Neophodna edukacija, naučiti mlade da razlikuju slobodu izražavanja od govora mržnje"
Psiholog Radovan Cicmil za portal Onogošt kaže da ne čude ovakvi rezultati ankete, gdje se govor mržnje sa društvenih mreža preselio i u škole tj. u realni život.
"Govor mržnje na društvenim mrežama se ne sankcioniše, prolazi bez ikakvih posledica po onog ko širi govor mržnje. Nestaje civilizovano sučeljavanje mišljenja, sagovornici se diskredituju, a sa argumenata se prelazi na napad, uvrede, agresivnost i govor mržnje. Nakon što negativna reakcija na društvenim mrežama izostaje “sukob” se seli i u realni život pa i u škole. Nije strano ni da sadržaj objavljen na internetu bude okidač za fizički napad", smatra Cicmil.
U najnižem uzrastu, naglašava, roditeji su ti od kojih djeca uče obrasce ponašanja.
"Kako da reaguju na određene situacije, kako da ispoljavaju emocije, prepoznaju sopstvene emocije kao i osjećanja koje dugi ljudi pokazuju. Tako da je porodica ta početna sredina gdje bi djeca naučila da prihvataju razlike kod drugih ljudi, da uvaže tuđa mišljenja i kako da reaguju u stresnim i konfliktnim situacijama", objašnjava on.
U idealnim uslovima, kaže, ovo bi trebalo da se nastavi i u školi, gdje bi učitelji i nastavnici bili ti koji bi bili primjer đacima, gdje bi đaci kroz razne problemske situacije kao i kroz izazove učili na konkretnim primjerima kako da reaguju, koje je ponašanje poželjno i kako da u tim situacijama budu asertivni.
"Neophodan je rad na edukacije same dece, ali i nastavnika i roditelja, kako bi se podigla svijest o posljedicama koje se mogu desiti ukoliko se govor mržnje na društvenim mrežama među adolescentima ne prestane širiti. Situacija bi trebala da se mijenja i kada je u pitanju nastavni program ukoliko bismo željeli društvo sa manje diskriminacije. Tema govora mržnje i diskriminacije nije uključena u nastavni program pa se stvar često svodi na samu inicijativu nastavnika", dodaje Cicmil.
Prema njegovim riječima, neophodno je "sprečavanje verbalnog nasilja koje je različitim metodama moguće transformisati i u idealnom slučaju potpuno iskorijeniti, odnosno stvoriti školu s nultom tolerancijom za govor mržnje i nasilje".
"Potrebno je prevenirati vršnjačko i nasilje na internetu, te naučiti djecu i mlade da razlikuju slobodu izražavanja od govora mržnje kroz podsticanje saradnje stručnjaka, roditelja i nastavnika/učitelja. Potrebne su izmjene u kurikulima koji se realizuju u školama, gdje je potrebno učiti djecu i mlade i o samim posljedicama govora mržnje, što je jako spor proces u našem društvu. Međutim, pružajući djeci i mladima da uče o tome kroz neformalne metode učenja, možemo doprinijeti da u našem društvu borba protiv govora mržnje dobije na značaju", zaključuje Cicmil.
Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta ,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja” koji je podržalo Ministarstvo kulture i medija.
