To je, kaže, najviše zbog toga što je medijski sadržaj dostupan svima, širi se velikom brzinom (na klik) i nema, nažalost, kriterijuma prihvatljivosti.
„Dakle svi mogu da šeruju sve. Ljudi su se potpuno adaptirali na govor mržnje da ga ni ne primjećuju niti shvataju njegovu opasnost. On je potpuno normalizovan, kao oblik medijske komunikacije, pa upravo zbog toga on se mora spriječiti. Govor mržnje danas predstavlja problem od velike važnosti, te zbog toga bi trebalo zaista skrenuti pažnju javnosti na njega. Iako su podaci zabrinjavajući, drago mi je da se ovakve ankete rade“, smatra Pejović.
„Kao što je vaša anketa pokazala, građani najviše prepoznaju da se govor mržnje dešava na društvenim mrežama, gdje bilo ko na bilo koju temu, jezikom kojim on želi može iznijeti javno svoje mišljenje. Da bilo ko na bilo koju temu treba da ima pravo na stav, to se potpuno slažem i odobravam, ali da način mora biti prilagođen i da stav bude izrečen na prilagodljiv način - to bi trebalo da se dešava. Govor mržnje po svojoj definiciji je javno izražavanje koje širi, podstiče, promoviše ili opravdava mržnju, diskriminaciju ili neprijateljstvo prema određenoj grupi ili pojedincu. Na društvenim mrežama ono uključuje pogrdne komentare, slike, video materijale ili grupe u kojima se poziva na mržnju i nasilje“, objašnjava psihološkinja.
Govor mržnje, ističe, sam po sebi, nije jedino sadržaj poruke koji ima mrzilačku konotaciju, nego je i usmjeren ka određenom pojedincu ili ciljnoj grupi.
„Njegov cilj nije samo uvrijediti ili poniziti određenu društvenu skupinu i njene pripadnike zbog njihovog identiteta, nego ih i kontrolisati, zastrašiti, isključiti od drugih članova šire društvene zajednice, negirati im pravo na jednakost i ravnopravnost. Cilj je stvoriti društveno okruženje pogodno za različite oblike diskriminacije, pa čak i nasilje. Sve u svemu, govor mržnje je podstaknut nezadovoljstvom i slobodom izražavanja na način koji nije dozvoljen. Vrlo je važno razlikovati dozvoljen od nedozvoljenog načina izražavanja, a pravo na slobodu izražavanja isključuje onu vrstu izražavanja koje podstiče mržnju i može kršiti ili negirati prava drugih i upravo to je govor mržnje“, dodaje.
Izvor govora mržnje je, naglašava, samo društvo koje ne reaguje na ovakvu vrstu socijalne pojave i podstiče i dozvoljava takvo ponašanje.
„Već sam rekla svi smo saučesnici govora mržnje. Podstiče se i čini nas „prihvaćenim“ u određenoj socijalnoj grupi da koristimo i širimo govor mrženje. Danas mladi koriste termin hejteri, što je potpuno ok biti hejter nečega ili nekoga. To znači da ima slobodu da nekog mrzi, vrijeđa i omalovažava, a sa druge strane ako to radi, biće prihvaćen od socijalne grupe kojoj želi da pripada“, navodi Pejović.
„Reagovati, edukovati djecu i mlade, osuditi ovakva ponašanja“
Prema njenim riječima, dodatno stvar čini komplikovanijom što su mladi povezani i umreženi kao ni jedna generacija do sada, a neki korisnici interneta ohrabreni su prividnom anonimnošću, odnosno time što nijesu u direktnom kontaktu uživo sa svojim sagovornikom.
„Sve to dovodi do stanja da se govor mržnje širi nekontrolisanom brzinom. Posljednjih godina na društvenim mrežama postojale su grupe koje pozivaju na mržnju prema određenoj grupi ili skupini“, kaže ona.
Bitno je, smatra, shvatiti da svaka izgovorena riječ nosi svoju težinu, pa samim tim i posljedice i odgovornost za izrečeno.
„Osobe koje koriste govor mržnje, čak i kada je riječ o mlađoj populaciji, prilično svjesno koriste ove riječi i rečenice. Zato uvijek treba reagovati, edukovati djecu i mlade, osuditi ovakva ponašanja, a ukoliko je potrebno zatražiti i stručnu pomoć“, naglašava.
Novinari da budu svjesni svoje odgovornosti
Novinarima/kama savjetuje da svojim djelovanjem ne doprinose govoru mržnje, da senzacionalno ne izvještavaju teme u kojima mogu učestvovati u govoru mržnje.
„Da budu svjesni svoje odgovornosti. Profesionalno, etičko i savjesno izvještavanje i ne prenošenje sadržaja koji su dio govora mržnje najbolje će pomoći da novinari ne doprinose govoru mržnje. Raditi što više ovakvih istraživanja, skrenuti pažnju javnosti na posledice i naravno pomoći pri edukaciji“, zaključuje psihološkinja.
Tekst je dio projekta “Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja”, koji portal Onogošt realizuje u saradnji sa Ministarstvom kulture i medija.
