Prirodnjak Jovica Kostić provodi i po mjesec dana po selima, katunima, glavicama, kanjonima... onda kada ga zaguši Beograd u kojem živi, smog, gužve, beskrajno čekanje u kolonama. Dok treperi milion zvijezda nad njegovom glavom, ponekad smrznut, mokar, šiban vjetrovima i vrelinom, on ne poželi hotel sa pet zvijezdica, već ostaje da, kako kaže, otkriva svakog dana ovu fantastičnu zemlju i njena čudesa jer ko planinu jednom osjeti, cio život je u srcu nosi.
Jovica poslednjih pet od svojih 43 godine provodi tumarajući divljinom, umjesto odmora po plažama i gradovima odlazi na detoks duha, druži se sa gorštacima, kupa se u potocima i osjeća kako tonik divljine puni svaku njegovu poru.
Po zanimanju autoelektričar, kao dječak je maštao kako u svom autu obilazi razne krajolike. Dugo je radio, mučio se, štedio, da bi napravio svoju kuću, radionicu i luksuz da može da ostane zaključana neko vrijeme, dok pustolov u njemu ne osjeti da se napio ljepote i da se može opet vratiti u grad, maštajući o novoj avanturi.
Usidrio je svoj auto u blizini Kapetanovog jezera, dok su njegova dva vijerna pratioca psi, Boni i Vukosava, drijemali na suncu, tada otpoče svoju priču.
"Kao klinac , uvek sam se igrao sa autićima i tu nema ništa čudno, to svi dečaci rade. Pažljivo bih ih uveče parkirao na tepih pored kreveta i ujutro bi me čekali. U trećem razredu osnovne škole napravio sam kućicu od štapića za sladoled i moj omiljeni crveni kombi parkirao u garaži te drvene kućice. Kako sam rastao, ljubav prema automobilima je rasla. Bubanj od stare veš mašine okrenuo sam naopačke, to mi je bio volan, sedište sam uzeo od tatine stare fiće i montirao svoj auto u dvorištu, pod orah. Sedeo sam tako dugo u tom sedištu i vozio se zamišljenim predelima. Uglavnom su to bili šumoviti i bajkoviti planinski vrhovi. Potpuno nesvestan tih svojih dečačkih maštarija i pustolovina, a uz pomoć znanja i iskustva stečenih profesionalnim bavljenjem automobilima, napravih svoju malu, potpuno funckionalnu kućicu na točkovima."
Jovica je u svoj citroen karavan smjestio udoban krevet, koji je pregradio kućicom za pse, tako da svako ima svoja zasebna vrata. Krovni nosač mu služi za skladištenje bojlera i plinske boce na kojoj sprema hranu u svojoj improvizovanoj kuhinjici, koja je u obliku pravougaonika sa daskom, sjedištem i donjim dijelom u kojem je spakovano suđe, začini i pribor za jelo. Često nađe ručak u divljini, sakuplja pečurke, čajeve i šumske plodove. Na mjesto suvozača je smješten mali frižider i špajz sa teglama. Uvijek sa sobom nosi malu apoteku i biblioteku jer kada krene oluja, ušuška se ispod vunenog pokrivača i čita, sređuje brojne fotografije prirode na aparatu i piše priče o svojim pustolovinama na svom profilu, u nadi da će nekog motivisati da krene u sličnu pustolovinu.
"Kao mali, voleo sam da gledam naučne i dokumentarne programe. Oduvek su me fascinirale scene te netaknute divljine. Bio sam očaran neukrotivim rekama Aljaske, prostranstvima Sibira, četinarima Kanade. U vreme kad sam odrastao, roditelji nisu obraćali toliko pažnju na decu. Deca su imala svoj svet, a roditelji su se borili sa teškim životnim izazovima, infalacijom, gubitakom posla... Imalo je to vreme i taj način vaspitanja svojih prednosti, ali i mana. Sami smo smišljali igre i igračke, bili smo kreativni, ali razmišljam kakvu bi sreću meni pričinilo da sam bar jednom mogao da odem sa ocem i bratom na kampovanje, da šetamo po šumi i da se kupamo u reci, kao što to sada radim. Sve te želje iz detinjstva duboko su potisnute pred borbom za egzistenciju. Svoj poslovni uspeh sam počeo da posmatram kao nešto što će mi pomoći u potrazi za onim predelima iz emisija, ali sam shvatio da ne moram ići hiljadama kilometara daleko, da ih imamo ovde u okruženju. Ja sam toliko video i doživio i da ne mrdnem nigde više, mogu od ovih fotografija i snimaka dušu da grejem."
Već mjesec dana Jovica obilazi crnogorske planine kojima se neizmjerno divi. Išao je preko Sinjajevine, Krnova do Lukavice. Za to vrijeme ni jednom nije sišao u neku urbanu cjelinu, niti je poželio da popije kafu u nekoj zagušljivoj ,,bašti'' kafića smještenoj kraj ulice. Radije pije tek skuvan čaj od haldučke trave uz zvuk čaktara. Popiće koju rakiju sa mještanima, obilaziće stare planinke i čobane, nekima donese izrađene slike od ranijih susreta.
"Tako volim tu surovu divljinu koju ovde još uvek mogu da pronađem. Sretnem ponekog čobanina, uglavnom su to starci. Nekima je ovo poslednja godina kako izdižu stoku u planini. Svestan sam da pred objektiv i kameru, beležim istoriju. Upijam njihove priče i svedočim o jednom načinu života koji je nepromenjen trajao vekovima, a danas pred našim očima nestaje.“
Kada pomisli na odlazak sa planine Jovica kaže: ,,Probudiš se u gradu i ujutro kreneš na posao, a oko tebe buka motora, kamiona, autobusa... Svi nekud idu, žure. Žuriš i ti da ne zakasniš. Sve je rezervisano i zakazano i posao i ručak i ljubav i viđenja sa prijateljima. Udišeš otrovne gasove, fasade zgrada su crne od njih, beton svuda, zelenila nema. Sve što kupiš u prodavnici upakovano je u plastiku, puno aditiva, emulgatora, stabilizatora... Nemaš pojma šta si pojeo, bitno je da si zavarao glad i misliš da si srećan što si se probudio u Beogradu, kao što reče Duško Radović. Za rad svega ovoga, iz ovih lepih predela, smo se preselili u gradove. Da li je vredelo luksuza, ne verujem. Mislim da će priroda dati završnu reč.''
Jovica ostaje usidren kraj Kapetanovog jezera da se divi vodopadima i dugi nakog dugih kiša, a najviše da se divi poslednjim kapetanima planine i samoj planini koju mogu da vide samo njeni istinski sinovi.
Pogledajte slike koje je Jovica zabilježio tokom boravka na planini
