Ne postoje riječi koje bi mogle da opišu žal za ovim prvenstvom generalno. Dva meča i dva nesrećna poraza oba na jednu loptu. Niko nam nije davao šansu prije početka prvenstva, pogotovo u duelu sa Islandom, ali smo ponovo pokazali to srce i borbenost koja je glavna karakteristika naših reprezentacija, ali čini se da muška rukometna selekcija u tome prednjači. Ostaje još duel sa Srbijom koji će da bude za prestiž.
Sjajno su počeli naši momci meč, poveli 4:3, ali uslijedila je olujna igra Islanda koji je poveo u jednom trenutku 5:10 i izgledalo je da ide ka ubjedljivijoj razlici. Međutim nisu se dali naši, vratili su se sa 3:0 u mini seriji i odlično do kraja poluvremena držali priključak.
U nastavku, roleerkoster, ali zaustavili smo Islanđane koliko je to bilo moguće, i par puta došli do poravnanja.
Simić je skidao skoro sve sa krila, Čepić i Kaluđerović sjajni u oba pravca. Borozan, Grbić su davali bitne golove.
I onda na samom kraju, kod poranvatog rezultata na minut i po do kraja, odbranili smo se, uzeli napad za vođstvo, ali uslijedio je šok.
Luka Radović, koji je isto igrao sjajan meč je prilikom izmjene gazio liniju, zavrijedio isključenje od dva minuta i lopta za Island. Kristijanson je dao gol, mi smo probali preko Borozana, ali nije prošlo i to je bio kraj.
