Višestruko nagrađivani umjetnici po prvi put su samostalno izložili radove u gradu pod Trebjesom, a izložbe je otvorio njihov prijatelj Vladimir Ranković, profesor na Filološko - umjetničkom fakultetu u Kragujevcu, koji je kazao da mu upravo to prijateljstvo otežava da sagled njihov rad na lak i objektivan način.
“Bojan sa jedne strane traži univerzalnog homo melenholikusa i glava tog čovjeka nikada nije cijela. On pronalazi nekakvo univerzalno biće koje je oznaka njegovog života, kroz koje ispoljava razmišljanja i osjećanja o proživljenom. S druge strane, Aleksandar Zarić se kroz sjećanje i pamćenje, odnosno odloženo sjećanje koje se prenosi kroz generacije, osvrće na sopstveni život podjednako snažno”, kazao je Ranković.
Otašević je dvije decenije prisutan na likovnoj sceni Srbije i regiona. Priredio je više od 50 samostalnih i učestvovao na nekoliko stotina grupnih izložbi. Dobitnik je više od 20 nagrada za grafiku, sliku i crtež.
“Ja sam grafičar, ali i izraženi kolorista i to je jedan od postulata moje umjetnosti. Jarkim bojama i ekspresivim linijama apostrofiram ljudska osjećanja. Od onih sam grafičara koji ne rade mnogo crno bijelih grafika, već voli da koristi te ostale boje i da tim jarkim bojama prenesem snažna osjećanja, kroz neki mir portretisanog. Nije u pitanju ekspresija gestikulacije portreta, već obrnuto”, kazao je Otašević.
Vizuelni zadatak koji je, kako reče, sebi zadao odavno, a zadnjih desetak godina pokušava to da iznese i donese na svjetlo dana, je da radovima da svijest.
“Da posmatrač može da zaključi, primjeti ili da se poistovjeti sa tom sviješću i da se možda poistovijeti sa tim rješenjem problema koji moj portretisani žele da ostvare”, istakao je Otašević čiji portreti nijesu tužni, već samo zabrinuti, zamišljeni, povučeni u sebe, dok tragaju za rješenjem.
Zarić je radovima u ulju manjeg formata predstavio vrijeme holokausta, temu koja je duži vremenski period prisutna na njegovim radovima. Postavka je fuzija dva stila: apstaktnog i figuralnog, odnosno pejzaža i portreta.
“Na ovaj način simbolično opisujem stradanje mog ujaka Vitomira Najdanovića u logoru sjeverne Norveške. Radovi su rađeni od ekspresivnog do lirsko-apstraktnog načina prikazivanja. Bavim se i fotografijom i kroz fotografiju pokušavam da percipiram određene sadržaje koji nagovještavaju da ono što je nevidljivo treba učiniti vidljivim. Dok sam izrađivao portrete koristio sam fotografski princip”, pojasnio je Zarić.
Do sada je imao 25 samostalnih izložbi i mnogo grupnih, a pet puta je nagrađivan za vizuelnu umjetnost.
Izvor: vijesti.me
