Stanić je rođen 1924. godine u Podgorici. Diplomirao je vajarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1951. godine.
Par godina kasnije odlazi u Herceg Novi i potpuno se posvećuje slikarstvu.
Član je Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, a najvažniji njegov eksponat je bio na Venecijanskom Bijenalu 1997. godine.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj slikarski rad. Vojove slike su izložene u nizu galerija u Crnoj Gori, kao i u stalnoj postavci umjetničkog muzeja u Cetinju.
Čitav jedan vijek, Vojo Stanić slika, da ne bi, kako kaže, govorio. Nikada mu novinari nijesu bili na listi prioriteta, pa su zato i intervjui sa njim bili privilegija, kao što je bio ovaj prije deceniju u ateljeu na Škveru.
Ovoga puta zatičemo ga u njegovoj kafani sa prijateljima koji kažu da biti savremenik i sugrađanin Voja Stanića predstavlja civilizacijski optimum koji možete da imate u životu. I ne samo zbog Stanićevih slikarskih dometa, već prije svega zbog Vojove ličnosti. Nenametljiv, mudar, skroman, Vojo Stanić tom čarobnom carstvu Škveru daje dimenziju više.
Dramski pisac Stevan Koprivica kaže da je Vojo čovjek koji ima posebno poimanje svijeta, filozof sa ironijskim stavom prema svijetu.
"Pripada gradu na autentičan način", kaže Koprivica.
I baš zbog takvog pripadanja Herceg Novom ovaj grad kroz Stanićevo slikarstvo postaje paradigma čovječanstva.
Umjetnik Bogdan Musović ističe da im je jedna polovina života prošla ovdje uz kafu i priču.
"A druga polovina je gore gdje je slikao i taj prozor svevid kako ga ja zovem, ispod kojega prolazi svemir", kaže Musović.
Ipak, Vojo Stanić je sebe doživljavao kao Nikšićanina, što je malo poznato. Tako je rekao u velikom intervjuu za ''Vreme'', koji je dao prije više godina.
''Rođen sam u Podgorici i, pošto mi se nešto nije svidjela, kada sam imao samo osam mjeseci, preselio sam se u Nikšić. Tamo sam živio do svoje dvadesete. Ostatak života, izuzev tih nekoliko beogradskih godina studija, proveo sam ovdje, u Herceg Novom. Ali, vazda velim da sam Nikšićanin'', naveo je Stanić o sebi.
Na novinarsko pitanje 'zašto', Stanić je objasnio svoj doživljaj pripadnosti našem gradu.
''Zato što vjerujem da su za svakog čo’eka, za njegovo formiranje, najvažnije tih prvih petnaestak godina. Tada naučiš jezik, počinješ da upoznaješ ljude, svijet oko sebe; to je kičma. A i doživljaj je najsnažniji. Sliku koju poneseš iz djetinjstva, iz roditeljske kuće, poslije samo uljepšavaš; ili je, ako baš nemaš sreće – pokvariš'', rekao je tom prilikom Stanić.
