Neko će reći da je to bila zla sudbina, drugi će elegični realizam zaviti u okvire mentalita, dok će treći dodati da je ovo nebo stvoreno samo za rekvijeme. Bilo kako bilo, ptica nije doživjela svoj prvi let, svoja krila nikada nije pokazala suncu, a već je bila zatrpana pepelom. Jedna od onih ptica... koje nikad ne polete.
Njena sablasna sjenka, nedovoljno dobro zakopani skelet, gutao je nemilice, decenijama. Poglede, strahove, najtamnije dubine tužnih mladih duša, i ono najgore, živote. Dan za danom, škrbava plava stakla su se osipala, baš kao i nade da će ptica ikada prodisati. Sve je to zajedno, ličilo na savršeno skovanu vradžbinu da aorta grada, samo otima, da rađa samo bol i očaj.
A onda, kao što to, ne tako često biva, negdje u dubini pepela, nečije ruke su pronašle iskricu žara. Iskrica se zakoprcala i nakalemila na jednu novu ideju. Ideju koja će plavu pticu obući u novo ruho najljepšeg feniksa. Feniksa koji će zaista, jednako mamiti uzdahe sa bedema, Trebjese i Uzdomira. Promijeniće se njegovo perje u plamenu nove ideje, ali prije svega, promijeniće se boje njegovih pluća.
Tamni hodnici zamijeniće ustajali mrak za najsvježiji dan. Umjesto periodičnog, nedefinisanog krika, čuće se ritam komponovanog nereda.
Umjesto razmnožavanja samoće, gradiće se mostovi prijateljstva. Umjesto suza koje niko ne vidi, prosipaće se nemilice osmjesi radosti.
Klinci više neće venuti, biće učeni kako da cvjetaju put svojih zvijezda. Alhemija, koja nadu pretvara u suzu, će biti zamijenjena alhemijom koja znoj pretvara u snove. Tanatos će biti konačno svrgnut, a kroz dugu ceremeniju zavladaće dinastija Erosa.
Stići će konačno i ta revolucija. Revolucija pokreta, revolucija brzih nota, revolucija života.
Revolucija zdravlja i pravih vrijednosti će dobiti svoj novi DOM.
Za sve ptice, što žele da polete!
Nikola Mijušković
