Svojim glasom i scenskim nastupom, kako je njoj svojstveno, stihove je dočarala glumica, Ivana Žigon, a Aleksandar Curkan, bard ruskog teatra na gitari je otpjevao stihove na ruskom jeziku. Publika je ispunila salu hotela „Jugoslavija“ do poslednjeg mjesta, a u više navrata je dugim aplauzom pozdravljala ovaj dvojac.
„Pišem iz čiste potrebe duha, da izađem iz sebe, da me prepoznaš baš ti dok skidam sjenke iznutra i gubim se ispod kože. Tačno je da hodim kroz svoje izganstvo, ja koja sam u svađi sa onom drugom što me iza zida gleda i voli tu dvojnost u meni. Ja sam rađanje, a ona umiranje. Ja se radujem tiho i trudim se da vidim sadašnjost, a ona uvažava filozofiju i vidi povezanost stvari i pojava, ona se uporno igra mojim umom i bez moje volje u moju sjenku zatvara“, kazala je autorka pozdravljajući publiku.
Publicista i novinar, Vanja Kovačević kazao je da autorka ovim djelom pokušava spoznati sebe, a to je lako, podsjeća Kovačević, kao i odgonetnuti suštinu Vaseljenje.
„Samoogledanjem, samospoznajom, odnosno samosozercanijem dolazimo do drugog ključnog termina njene poezije koji se, kako je već pomenuto nalazi u naslovu njene zbirke. Naime, ogledalo je prostor u kojem najbolje možemo vidjeti sebe, sve svoje osobine i mane. Ali istovremeno, ogledalo je prostor u kojem lijevo postaje desno, a desno lijevo. A to je upravo momenat na kojem se pjesnikinja zadržava. Ne u smislu pervertiranja, odnosno izokretanja stvari i stvarnosti, već u onom postavljanja drugog naspram nas koji nije ništa do nas suštinski pogled u sebe“, kazao je sinoć Kovačević.
Njena poezija navodi na traganje, na preispitavanje otkud zlo u svijetu, o razlici između tišine i ćutanja, na to da godine poćinju proljećem, jer tad sve počinje da rađa i cvjeta.
„Knjiga nam nudi ljubav, tu malu jednostavnu stvar uvijek na dohvat ruke, a često nedostižnu, zahvaljujući kojoj naša prolaznost zadobija smisao i znak. Ne znak zvjeri, već znak vječnosti“, rekao je Kovačević.
U ime Književne zajednice „Vladimir Mijušković“, čiji je pjesnikinja član, govorio je umjetnik, Spasoje Bajović. On navodi da su ogledala pjesničko sklonište lirskog subjekta, njen sigurnosni pojas iz koga skenira svijet, čekajući nekoga da se vrati.
„U Pismima iz ogledala pjesnikinja se suočava sa svojim drugim ja, sa svojom dvojnicom, kao detektorom spoznaje na putu bespuća i izbavljenja. U toj bujici raznolikih osjećanja i neograničenih sukoba između sebe i Evgenije, pjesnikinja nastoji da kroz traganje za smislom postojanja oblikuje svoj pjesnički svijet. Jedna govori srcem, a druga je proračunata. Jednoj je sunce za petama, a druga se javlja iz izmaglice sjećanja. Jedna prosipa smijeh ispod mostova, a druga rasuti smijeh skuplja“, kazao je Bajović.
Sofija Simović iza sebe ima dvije knjige „Kad tuge miruju“ i „Od grijeha mlađa“.
Marija Goranović
