“Svi govore da je Nikšić mali grad a ja nikako da se pronađem u njemu.“ Ovo sam pomalo aforistički, napisao 70-ih godina prošlog vijeka. Dobro sam znao svaku ulicu i uličicu, sve prolaze, dvorišta kuća, ulaze bezmalo svake zgrade. Pronašao sam se u njemu jer sam imao sreću da sam radio ono što mi je pružalo zadovoljstvo i što sam, uostalom, jedino i znao da radim, a to je bavljenje novinarstvom, jer od poezije kojom sam se tada pun zanosa bavio, nikad niko nije mogao da živi, bar ne na pravi način.
Tada sam, kao vrlo mlad, imao sreću da se družim sa pjesnikom Vitom Nikolićem i da okusim taj otrovni miris jednostavnih nikšićkih kafana, koje su tada bile stjecište ljudi od duha. Uvijek se rado sjetim tih nikšićkih „oriđinala“, tih ljudi koji su imali izuzetnu alkoholnu kulturu, ljudi od kojih si mogao da čuješ mnogo mudrih riječi, koji su znali da izuzetno lijepo zapjevaju dobru starogradsku pjesmu, da naprave dobru šalu na svoj i na tuđ račun. Jednostavno, Boema bez Skadarlije. Ti ljudi su davali neku posebnu, specifičnu aromu Nikšiću, a po mnogima od njih je ovaj grad i bio prepoznatljiv.
Ja volim ovaj grad zbog Jova Džade, Stevana Zlatnog, zbog Šora Maškare, zbog Ilije Pićonija, volim ga zbog Danice Brašnjarice, Mare Guzare, zbog Banja Živca i zbog mnogih drugih koji zaslužuju da se nađu u ovoj priči. Što se tiče nikšićkih kafana one su posebna priča, jer dobro je rekao veliki Tomas Man da jedino za kafanu ne važe godišnja doba. A ja bih se na to nadovezao da je u njima uvijek listopadno.
Volim ovaj grad zbog Trga kralja Nikole od koga su u zadnje vrijeme napravili tor. Volim ga zbog Doma revolucije koji je, kakve li ironije, napravljen pored Skadarske ulice. Pa, zar nije pravi Skadar na Bojani?
Volim ga zbog zgrade Skupštine opštine koja tako uspravno stoji i dominira gradom. Volim ga i zbog rijeka Zete i Bistrice kojoj bi, kako sada stvari stoje, više odgovarao naziv Mutnica. Volim ga i zbog Tovića koji mi uvijek izgleda utovljen. Volim ga i zbog Vojnika koji najljepše izgleda u zimskoj uniformi i koji uvijek u stavu mirno, kao stražar, čuva grad.
Volim Nikšić i zbog Zahumlja u kome sam proveo svoje najljepše godine, zbog malog stadiona u čijoj sam kafani nebrojeno puta osvanuo, zbog autobuske stanice koja se otvarala u četiri ujutru, tako da nam je, kad se pozatvaraju nikšićke kafane, često bila „zadnja šansa“.
Čitajući sve ovo što sam napisao, zaista se pitam kako još uvijek izdržavam i kako sam uopšte živ. Demantovao sam mnoge svoje prijatelje koji sada ljubičice mirišu odozdo a koji su svojevremeno govorili „Dugo, nećeš dugo!“, a ja kao za inat još uvijek trajem. Dokle ću, baš me briga. Važno je da traje. A kad dođe vrijeme za „Bogu na istinu“, volio bih da to bude u Nikšiću, jer jedino o čemu se u Nikšiću još vodi računa, više nego igdje drugo, jeste čin oproštaja od pokojnika. Pa, oni kojima je stalo da budu dostojanstveno ispraćeni na onaj svijet, neka dođu u Nikšić da ispušte dušu.
Nikšić je uvijek važio za grad mladosti, pogotovo kad grane proljeće. Tada i mladost nikšićka oproljeći i sa lipama, tim svetim slovenskim drvetom, širi svoj nesvakidašnji miris. Volim Nikšić i zbog tih lipa kojih je bio prepun, a onda se neko sjetio da te lipe povadi i umjesto njih zasadi platane. Tada sam ja sarkastično prokomentarisao da je umjesto platana trebalo posaditi divlje kruške zbog nekih međeda u gradu.
Grade moj, neka te opija miris lipa i ljepota mladosti tvoje, tvojih đevojaka i momaka za vjeki vjekova. Amin!
Iz knjige ''Nikšić grad koji volim'' Ratka M. Batakovića i Veselina Gardaševića
