Ušao je u legendu, i zato što je bio ljudska gromada. Prije osamdeset i pet dana, prerano se ugasio Andrijin život. Istinska zvijezda, trajna ikona fudbalske istorije, sija će, i kada, sa ovog svijeta odu svi oni koji su, imali tu dragocjenost, sreću da žive u njegovom dobu. Dok bude navijača Partizana, na ovoj zemljinoj kugli, neće se ugasiti Andrijina zvijezda.
Foto: Dan
U Nikšić su, stigli da se još jednom poklone svom bratu, prijatelju, legende Partizana Saša Ilić i Ljubiša Ranković. Gledajući onu djecu, koji su sa Ilićem i Rankovićem, obilazile Andrijine murale, više je nego jasno, da biti navijačem Partizana, biti grobarom, sa navodnicima, ili bez njih, stvar posve šeksiprovska. Tužni, ali srećni, što nikad neće izblijedjeti čarolija jednog dječjeg ushićenja, zbog činjenice da je u njihovom gradu rođen jedan Andrija, išli su njegovi klupski drugovi nikšićkim ulicama. Ostaće vječiti Delibašićev osmjeh u beskrajnom plavom krugu, nad ulicama njegovog djetinjsta.
Ljubomir Ranković, čim je okončao trenerske obaveze u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, stigao je u Nikšić.
"Neke stvari vreme ne liječi, a pomisao na njegovo dolazak pogotovo. Svakog dana razmišljam o mom Andriji, ne izlazi mi iz glave i, stalno postavljam isto pitanje – da li je moglo drugačije. Zašto čovjek sa toliko poštenja, ljudskosti, pameti, znanja, ljubavi, tako rane ode. Ja ne mogu da ga prebolim, uvijek će biti sa nama, njegovim saigračima iz Partizana. Naravno, nema utjehe za njegove najbliže. Mi ćemo čuvati uspomenu na njega. Bili smo nerazdvojni kao fudbaleri, počeli smo i kao treneri u stručnom štabu Partizana, kod Marka Nikolića", konstatovao je Ljubiša Ranković.
Saša Ilić, je za kratko vrijeme treći put u NIkšiću.
"Najbolji čovjek kojeg sam ja poznavao. Nikada nisam krio koliko mi je značio Andrija. Nikad moje emocije prema Delibašiću neće splasnuti. On je imao u sebi nešto mnogo veće od svega onog što ja umijem da dočaram riječima. Takav se rijetko rađa", istakao je Saša Ilić.
