U prvom kontaktu sa guslama, Nikola je odlučio da će učiniti sve da savlada vještinu guslanja. To se ne uči, čovjek se s tim rađa.
''Odratao sam u porodici koja njeguje ljubav prema epskoj poeziji i guslarskom nasljeđu. Prve male gusle dobio sam za svoj prvi rođendan. Sada bi najlakšpe bilo reći sudbina, ali izgleda da sam zaista bio predodređen da zavolim gusle. Ne samo što ih sviram, nego ih i skupljam, tako da trenutno u kolekciji imam dvocifreni broj gusala'', kaže Nikola.
On u svakom trenutku i na svakom koraku manifestuje odmjerenost i umjerenost, odnosno prepoznatljivo domaće vaspitanje, ponijeto iz porodičnog doma.
''Kada zategnem strunu i zapjevam uz gusle, nema me srećnijeg. Želim da opravdam očekivanja ljudi koji mi predviđaju lijepu budućnost. Laskaju, naravno, pohvale, prijaju i dodatno motivišu, ali da se ne zavaravamo, treba još dosta znoja da prolijem da bih stigao do guslarskog majstorstva'', smatra Nikola.
Dok svira, zvuk gusala odzvanja kao eho sa Pivskih planina, a njegova pjesma nosi istorijsko nasljeđe gorštaka iz Pive.
''Ovo je četvrta godina, od kada pohađam Školu gusala „Sveti Đorđe“ u Nikšiću, kod profesora Maksima Vojvodića. Gusle su dio mog života i razgovora sa mnogim impulsima, uspomenima, koje osjećam u sebi'', zaključio je Nikola Krunić.
