"Nema recepta za dugovječnost ali je važno od kakve si porodice, kako si proveo život i da čovjek radi ali i da se kvalitetno hrani. Mudri stari ljudi su govorili da se čovjek mora svaki dan barem tri puta nasmijati, e to je recept. Današnji momci su ko robovi, ne idu na sijela i vašare, a kako će kada nemaju djevojaka. Nekada su bila sijela i sela puna momaka i djevojaka, a znao sam zapjevati: "Snijeg pada i savija grane kojom ćemo prtinom jarane"... ", priča starina.
Sa sjetom prisjeća se Suknović kada se sa drugovima vraćao iz susjednih Stabana. Kako je kazao, u buljuku je stotinak ovaca i danas ih je lako držati.
Niko ne uzima kosu u ruke i sve rade mašine.
"Kosio sam i prošlog ljeta. Nekada se nijesam mogao umoriti. Kosio sam i dan i noć. Valjda će zdravlje poslužiti da i ovoga ljeta kosim. Ja bih i danas u kosidbi "slomio" današnje momke. To je nevješto i ne umije", pripovijeda gorštak.
Suknović ne žali što je cijeli vijek ostao na svom imanju u Pivskoj Župi.
"Bilo je teško nekada. Danas niko neće da zašilji kolac bez motorke, a ja se nijesam odvajao od kose i sjekire. Kako da se kajem što sam ostao, pa svi moji vršnjaci koji su otišli u grad su pomrli", naglasio je Suknović.
Djeca su u Plužinama i Nikšiću. Kada dođe unuk, uzeo je petnaestu, i počne kositi, đed je ponosan.
"Naučio ga je otac da kosi. Živi se u gradu, imaju kuću sa pet stanova, nije sve završeno, ako ih neka muka naćera imaju se đe vratiti", jasno kaže Suknović.
I dok se pričalo o životu i selu ovce su se razbježale. Stari Milun Suknović pođe, kako reče, za ajvanom jer ih treba vratiti, tek naveče.
Izvor: rtcg.me
