Njih dvojica su, onako kako to godinama rade, zajedno sa prijateljima obilježili 89 godina od Vitovog rođenja.
Veče sjećanja, ali i veče pamćenja, bila je prilika da se Vujačić, koji je Vitov biograf, i Nikolić prisjete pjesama i anegdota poete i novinara koji je bio jedinstven po pjesničkom senzibilitetu i za koga su često znali reći da je crnogorski Jesenjin.
Vujačić je 1995. godine osnovao biblioteku "Arhiv uspomena" i do sada je objavio 60 knjiga – 30 svojih, a isto toliko od drugih autora.
Među Vujačićevim knjigama je i njih devet koje je posvetio Vitu.
U njegovoj drami "Stanica Nikšić 1958", u galeriji od 22 lika koja su obilježila kultno sastajalište, kafanu na željezničkoj stanici, centralno mjesto je pripalo "nikšićkom pjesničkom virtuozu" Vitu Nikoliću.
Vujačić je istakao da mu je Nikolić poklonio vrijedan publicistički rad, reportaže objavljivane u "Pobjedi", a da je kasnije otkupio njegovu književnu zaostavštinu.
Miro Nikolić je pročitao Vitovu neobjavljenu pjesmu, "Pismo Majdu Lješeviću", nekoliko anegdota iz Vujačićeve knjige "Vito – anegdote i epigrami", tekst "Grom u naše duše" akademika Abdulaha Sidrana.
"Vito je Nikšić učinio mitskim gradom", zapisao je Božo Koprivica, dok je, prema Abdulahu Sidranu, to što nam je Vito dao "grom u naše duše".
Riječ je, kako je zapisao Sidran, o poeziji "krcatoj emocijama…onoga ko zapisuje svoje misli i osjećanja".
"On je dolazio kao onaj koji se može označiti kao ‘budilnik’ što tu našu učmalost, mrtvilo, jednosmjernost, ili, ako hoćete, našu konvencionalnost, zapravo, dovodi u pitanje", riječi su Ratka Božovića.
Nikolić je u gradu pod Trebjesom živio, bolovao i radio do 1970. godine, tu je izgubio oca i brata, napisao prve stihove, prve novinske tekstove, objavio dvije od tri zbirke, i po izričitoj želji tu je i sahranjen.
