„Flamenkom sam počela da se bavim od 2002. godine, još za vrijeme svojih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Oduvijek sam voljela ples i muziku. Kao djevojčica sam pohađala časove modernog baleta i klavira. Uživala sam u plesu spontano i samostalno sam se prepuštala istraživanju pokreta i načina na koje mogu da izrazim svoja osjećanja“, počinje Jelena priču.
U njenoj kući se uvijek slušala muzika, a bili su zastupljeni baš svi žanrovi. Kako kaže Jelena, slušalo se sve - od roka, preko sevdalinki pa do filmske muzike.
„To je bilo podsticajno i sigurno je uticalo na moje dalje traganje za zvukom i plesom. U srednjoj školi sam se susrela sa snimkom koncerta Paca de Lucie. Tada sam prvi put čula to nešto, čemu tada nisam znala naziv a što me je vuklo na pokret. Onda sam saznala da je riječ o flamenku i da postoji čitav jedan svijet koji diše kroz tu muziku, riječi i ritam“, kaže ona.
Od tada je nastavila da se interesuje za učenje flamenka, a to je jedino bilo moguće u Beogradu. Od tada pa sve do danas, za nju flamenko predstavlja nešto veoma posebno.
„To je široko i plodno polje u okviru kojeg mogu da istražujem svoje želje, granice i načine izražaja. Ljepota je u tome što flamenko ima nešto kompaktno, jedinstveno i prepoznatljivo, a istovremeno ostaje otvoren, fleksibilan i prijemčiv za lični doživljaj i pečat svakoga ko je u njemu“, priča Jelena za FOS.
Nakon Beograda, flamenko je učila i u najprestižnijim plesnim školama u Španiji i to kod nekih od najpoznatijih plesača.
Kako kaže, u flamenku se različite forme ritmova odnose na različita raspoloženja, emocije i karakteristične sadržaje ljudskog iskustva.
„Tu su radost, ljubav, zavođenje, tuga, susret, rastanak, gubitak i bol. Sve ono što je dostupno mom iskustvu, doživljenom kroz stvarnost ili fantaziju, biva pozvano i izraženo kroz ples, prateći taj jedinstveni trenutak, njegovo prelamanje u meni, kao i moje kroz muziku“, kaže Jelena i dodaje:
„Dok plešem postoji osjećaj radosti i (do)dirnutosti kroz dijeljenje energije i brisanje granica na trenutak. Lijep je osjećaj vidjeti da ljudi uživaju u estetici, muzici i bivaju ponijeti nekim svojim osjećanjima i fantazijama.“
Osnovala je i prvu školu flamenka u Crnoj Gori „Entre suenos“, a kako kaže, iako je flamenko nekada bio muški ples, danas su za učenje pokreta uglavnom zainteresovane dame. Međutim, saradnike je teško naći.
„Iako ima dovoljno raspoloženih ljudi za učenje plesa, to se ne može reći i za muzičare koji su spremni da se posvete konkretno flamenko gitari. To je još uvijek novina kod nas, a kako se radi o muzici kojoj se treba obiljno posvetiti kako bi se napravile neke osnove u samoj tehnici sviranja, kao i u poznavanju ritmova i zakonitosti, ljudi često ustuknu. Nisu spremni da ulože potrebno vrijeme za to, ali vjerujem da će se stvari promijeniti“, kaže Jelena.
Takođe, voljela bi da otvori plesnu školu i u Podgorici, i ukoliko bude zainteresovanih muzičara nastavi da oživaljava i promoviše ovaj vatreni ples širom Crne Gore.
Izvor: fosmedia.me
