Sud je utvrdio da nisu prekršili nijednu radnu obavezu, te da je disciplinski postupak protiv njih vođen na nezakonit način.
Bivše radnike Željezare je, kroz besplatnu pravnu pomoć koju im je ukazao Građanski pokret URA, zastupala advokatska kancelarija “Terzić-Živković” iz Podgorice.
Sve je počelo pokretanjem disciplinskog postupka protiv radnika Željezare Tosčelik koji su, nakon što su 16. aprila 2015. godine radili noćnu, a odmah 17. aprila jutarnju smjenu, odbili da istog dana ponovo rade i noćnu smjenu. Da nije izolovan slučaj, potvrđuje i podatak da su radnici, tokom vikenda, nerijetko radili i po 15 sati dnevno.
“I pored toga što je kompanija “ToSčelik” prije dvadesetak dana primila pravosnažnu presudu, koja im nalaže da u roku od osam dana radnike vrati na posao, u saznanju smo da poslodavac ne poštuje odluku suda, zbog čega im prijete veoma ozbiljne zakonske kazne”, naveli su u Građanskom pokretu URA.
URA ukazuje da i mimo konkretnog slučaja, kazne inspekcijskih organa potvrđuju njihovu sumnju da, kako su naveli, DPS-ov investitor, preduzeće “Tosčelik” posluje nezakonito.
U obrazloženju presude se navodi da njihova radna mjesta u nikšićkoj Željezari podrazumijevaju “ekstremne uslove rada, koji zahtijevaju veliku koncentraciju i fizički napor”, dok im je radno vrijeme takvo da prva četiri dana nedelje rade noćnu, a nedeljom jutarnju smjenu “s tim što nerijetko, nakon treće smjene, na zahtjev poslodavca (“Toščelik”) rade i prvu smjenu”.
U pokretu URA ističu da su uslovi u kojima radnička klasa danas funkcioniše nehumani, kao i da država “omogućuje poslodavcima da izrabljuju svoje zaposlene i koriste ih kao jeftinu radnu snagu, pod konstantnom prijetnjom da, ukoliko ne prihvataju takve uslove, mogu odmah ići kući”.
“Drastičnim slabljenjem lijevih politika i uticaja sindikata, ali i prihvatanjem hladnokrvnog kapitalističkog sistema, radnička klasa ostala je žrtva distributivne i statusne nepravde. Odnosno, radnici su kolateralna šteta tranzicije, pljačkaške privatizacije i DPS-ove ekonomske politike”, naveli su u pokretu URA.
URA zaključuje da žrtve nisu samo radnici, već i njihove porodice, “jer će djeca radnika, koji su svojim znojem i vrijednim radom stvarali Željezaru, KAP, Radoje Dakić i druge industrijske gigante, živjeti u bitno težim uslovima nego djeca onih partijskih vojnika koji su rasprodavali imovinu tih fabrika”.
