Kažu da su ga naselili negdje oko 1840.godine, no prije nego dođoše doseljenici iz Cuca i drugih krajeva, poslaše dva-tri izaslanika da izvide može li se tamo živjeti i kakvo je to mjesto. Kada se vratiše iz izvidnice, ostali ih znatiželjno upitaše kako je tamo, a oni rekoše ,,Brez ‘tice!’’, te tako nastade naziv Brestice.
Jednoga toplog martovskog jutra, ne čusmo poj ‘tice, već udruženi lavež 90 i kusur pasa svih rasa, koji žive u azilu, smještenom kraj makadamskog puta. Kada naiđosmo, njihov vjerni čuvar Miko Perović im je servirao doručak i čistio boksove. Kaže da se već dugo čeka da proradi ambulanta i dođu veterinari, a obećan je i put, no za sada samo on i njegov kolega rade oko ovih veselih, repatih drugara. Dešavalo se da ih udome i po desetoro za par dana, ali i da pristignu novi u još većem broju.
Kada oposli oko pasa, Miko nas povede u Perkovića do, koji se nalazi na tromeđi između opština: Cetinje, Nikšić i nekadašnje opštine Grahovo, stiješnjeno između sela Brestica i Jabuke. Dođosmo u kuću Slobodana Perovića koji nam otvori vrata svog doma, pravljenog davne 1792.godine. On nam pripovjedašeo zanimljivoj porodičnoj istoriji. Naime, Slobodanova prababa Marija, bila je Njegoševa sestra i prva žena koja je, po zahtjevu plemena, sahranjena u crkvi na Trešnjevu. Njegov prađed Andrija bio je serdar i senator, a brat Andrijin, Rako je nosio barjak na Vučijem dolu. ,,Barjak dade svojemu sinovcu, Milutinu hrabrom Crnogorcu.’’ Milutin bješe prvi koji sa barjakom uđe u Skadar, a onaj sa Vučijeg dola Slobo s ponosom čuva u kući u Nikšiću.
Kraj njegove kuće, postoji mala crkva svetog Jovana Krstitelja koju podiže njegov brat, koji živi u Americi, dok Slobo provodi često vrijeme ispod planine Nenada za čije ime postoji zanimljiva anegdota, koju nam je pripovjedao dok smo šetali od crkvice do kamenog guvna. Kažu da je tu živio neki čovjek koji je imao silne ovce i jedne zime zapada veliki snijeg te ih on ne mogaše javiti no ih ostavi tu. Kada malo okopni, on se vrati na to mjesto, da bar pokupi vune, svjestan da su ovce pocrkale, ali kad stiže tamo, svaka ovca, do jedna, bijahu žive, a on se tome ne nada, te tako osta naziv planini Nenada. Slobo kaže da je tu nekada bilo puno čeljadi, a danas samo Gospod i on. Nije čak dozvolio ni da mu štala padne, već po želji svoje majke je i nju obnovio iako ,kaže, ni mačku nema.
Loš vijugavi makadamski put, kojeg je voda uporno lokala, dovede nas u centar Brestica na kapiju crkve svete Trojice, čije ckveno zvono zvoni još od 1863.godine. Između grobova u kojima su počivali: Perovići, Tomanovići, Roganovići,Krivokapići, Jovovići, Stevovići, Delibašići, Vojičići, zujale su brojne pčele, kao nekada ova brojna bratsva selom i skupljale polen sa kaćuna, koji su se ljubančestvenili između spomenika. Letjeli su neki žuti leptiri i nosili proljeće na krilima, a planina je hladno gledila sunce, prkoseći mu bjelinom svoga prekrivača. Napismo se sunca ispod stare jabuke, pored malog ubla, iznad kojeg je bila smještena škola, bez krova sa lijepo izvijenim vratima na kojima je uklesana 1909.godina.
Nakon toga, uputismo se u jedinu kamenu kućicu, čija vrata jedino bijahu otvorena. Na vratima nas dočeka baka Jela, ali i mali crni pas Garo, koji je uporno lajao i motao nam se oko noga. Kada uđosmo unutra, vratismo se u djetinstvo za tili čas, u toplu seosku kućicu u kojoj je tutnjio šporet, kredenac sa strane, astal na sredini, tri kauča na kojima bijahu skrajnute igle, uvučene u započete vunene čarape. Na stolovači je sjedio domaćin Mišo Perović. Mišo, setra mu Jela i žena, takođe Jela su jedini stanovnici Brestica. Ima ih još četvoro u udaljenom zaseoku, podno samog Pustog Lisca, ali se zbog daljine rijetko obilaze. Suznih očiju nam žena Jela, pokaza put tri slike njihove djece, okačene o zid i reče da su doživjeli da ih nadžive svo troje.
Uz kaficu i preukusne urmašice bake Jele, pričasmo o selu sada i nekada. Mišo započe priču: ,,Ođe je dok se raspala Jugoslavija bilo 20 - 30 domaćina. Živjelo se jopet skromno, teško i mučno, ali sve veselo, sve zadovoljno. Bilo momaka, te priskoči jedan drugome, pa pomaži. Bavili se malo šumom, malo stokom, malo zemljoradnjom… Kad se raspala Jugoslavija, ko je bio sposoban otiša’, ko nije osta’, neko umri… Vjeruj ti meni, od ’61. do danas, 145 osoba je sahranjeno u naše groblje. Opustjelo sve, ostala samo nas tri sužnja. Da ‘oće grom i u nas ubit’, pa da se zna da nema niko.’’ Pitasmo ih za godine. Krepka sestra Jela navršila 87, žena Jela pristakla 80., a domaćin 82. Mi rekosmo ‘’Pa, dobro.’’, na šta će simpatički Mišo: ,,Nije dobro, no predobro! Da je dobro, umro bi ima 20 godina, pa bi onda zna’ što sa živio. No eto, moramo živjeti do jedne ure… Kad ovako neko naiđe, malo se čovjek sabere, skupi malo energije, pa može dva dana, a nekad prođe po 10 dana, tmurno vrijeme, pada, ne može se niđe iz kuće, a niđe niko, što ono kažu brez ‘tice, ni ‘tica da proleti.’’
Vratismo starca u školske dane, pogled mu odluta negdje visoko, pa poče: ,,Pedeset i četvoro nas je imalo u školu. Ako nijesi naučio onu lekciju, učitelj šaku pijeska, pa u jedan ćošak, pa zavrni one crne pantalonice, pa na ono kleči. Druge pušti kući, a tebe ostavi na ono dok je njemu ćef. Pa drugih puta te pošalji u one strane đe bi drijen, pa te onim drenovima tankim po dlanovima ispuca, a ti ne smiješ reći ,,a’’. U bezvodnim Bresticama život je bio težak, prisjeti se starina vremena prije nego su izgradili čatrnje, pa reče :,,Ođe, u ovi do, bijaše jedan izvor, tu je dvadeset i četiri litra vode teklo za sat vremena. Bila jedna velika kruška pored njega i tu je okačen spisak, svakome piše sat kad da dođe da private burilo vode, ako ne dođeš, nemaš pravo na vodu.’’ Dok su dvije Jele bile mlađe, držali su ovce, sada imaju samo jednu kravu, a do jesenas i troje krmadi jer kako kaže Jela: ,,U praznu kuću neće ni miš uljeć’.’’
Vrijeme je brzo prolazilo u društvu ovih plemenitih ljudi. Krenusmo da idemo. Dvije Jele nas zagrliše, to je bio zagrljaj koji je uzburkavao krvotok i uspomene na naše bake. Krenusmo da pružimo ruku domaćinu, ali stari Crnogorac, iako su ga noge izdale, nije htio tu da je pruži ,već reče da svakog gosta mora pred kuću da isprati, pa se sjeti kako je naučen. Otac mi je govorio:”'Sine, predusretni čo’jeka. Čast je kad ti ide čo’jek kući. Tad izađi pred njega…” jer su tada obično ljudi na konja dolazili… “Tu konja svežeš i daš čo’jeku stolicu u kuću. Kad krene, odriješi mu konja dok uzjaše. To je čas’ za čo’jeka ako je čo’jek.”
Na kraju reče da im je vijek kratak, pa da uvijek svratimo kad nas put nanese do đeda Miša i dvije Jele. Dirnute ovim riječima, pozdravismo poslednje primjerke crnogorskog poštenja. Zagledane u bjelinu Pustog Lisca, krenusmo makadamom što pršti, ostavljajući za sobom lavež 90 i kusur pasa svih rasa, uz obećanje šapa-ruci i ruka-ruci, da ćemo opet tuda doći da gledamo Lisca i tražimo po nebu ‘tice.
Sve naše tektove možete pronaći na blog-portalu www.stazama.me
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
