Njegovo rodno mjesto mu je poslužilo kao inspiracija za imaginarno selo Pelinovo, smješteno između Titograda i Ostroga u kojem je rastao gorki pelin, ali i gorčina u ljudima, u jednom periodu naše, ne tako davne istorije, o čemu je pisao u drami, koja je dobila ime po tom izmišljenom selu.
Nama je pak poslužilo kao inspiracija za ,,Zaboravljene staze'', kako bi po koja riječ putopisaca-amatera o ovome krasnom stvarnom selu ostala zapisana. Zato se uputismo do doma ovog velikog pisca, koji je ležeći na samrtnoj postelji u Beogradu rekao : ,, Samo da mi se domoći Nikšića...''
Na sred sela, obrasla gustim zelenilom, leži stara crkva Sv. Nikole iz XVI vijeka, koja dijeli kuće Backovića u gornjem, od kuća Perunovića, u donjem dijelu sela. Oko hrama se raspjevale i nabujale smokve, drače, drenovi, jasenovina i loze.
Ispred uređenih kuća i dvorišta, lijeno se sunčaju i zijevaju mačke i psi, koji su izgleda većinski stalni stanovnici ovog sela, dok im gazde povremeno svrate i obiđu imanja. Kao što je sam pisac rekao, selo je skoro prazno, jer : „To je stanište vječitih seoba, mjesto izabrano od Boga za lutalice na zemlji koje ne mogu da se ukorijene, gnijezdo u koje sleću, i uzleću...“
Zaraslu i urušenu seosku školu, jedino pohadjaju bršljen i korov. U njenom dvorištu je zavladao muk, umjesto diječjeg smijeha, dok u oronuloj piščevoj kući žive drenovi po kome je ovaj kraj i dobio ime.
U samom podnožju sela, sakriveno među drobnim i prkosnim stijenama planine Zagarač, nalaze se ostaci kelije , koju je sebi ozidao Sveti Vasilije Ostroški svojim čudotvornim rukama.
Ovo skrovito mjesto, u kojem žive mir i ptice, čuva fascinantne ostatke zdanja u kojem je veliki svetitelj boravio prije nego, po savjetu starijih ljudi ovoga kraja, pređe u Ostrog.
Narod, naravno, ima i svoju verziju. Kažu da je dvije noći nestajao alat na mjestu gradnje u Pješivcima i da su ga treću noć našli na mjestu današnjeg gornjeg manastira Ostroga i da je tada sveti Vasilije znao da mora graditi na drugom mjestu. Bilo kako bilo, za razliku od ostroške svetinje, koju obilaze milioni ljudi, ovo mjesto će, kako smo čule, tek dobiti pažnju koja mu pripada.
Iako smo svi mi protutnjeli bezbroj puta kraj ovog sela ,,krajputaša'' , možemo vam reći da je vrijedjelo što smo ovoga puta ipak odlučile da damo žmigavac. Selo Drenovštica sa brdašceta Goli brijeg posmatra ko to ide u glavni grad i iz njega dolazi i čeka ko će jednom svratiti da bar prošeta njegovom seoskom džadom.
Autori: Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
