Njihov veseli lavež i brektanje džipova budilo je komšiluk i prijetilo divljim svinjama, lisicama i munjevitim zečevima. Mi ne uranismo, ali se, poput pravih lovaca, naoružasmo i krenusmo u lov. Naše oružje bjehu hartija, lapis i fotoaparat, a lovina - priča za kojom krenusmo u potragu na krnovsku ravan, širom Gradačke Poljane, pa sve do Gvozda.
Novi put, koji se crnio kroz livade boje meda, odmami nas među poljane, obrubljene šumarcima, kroz koje kao da je eksplodirala žuta i kafeno-crvena. Kažu da je jedan slikar godinama neuspješno pokušavao da ulovi kičicom tu neuhvatljivu crvenu boju. Širinu poljana sa južne strane prekida duboka usjeklina, gotovo kanjon, zvana Surdup. Nekada je jedna moćna rijeka isklesala sebi put i izgleda njime i otišla dalje.
Lijene ovce i obijesne koze dozivahu se preko livada i samo blijedo podsjećahu na ono vrijeme kada su, nakon oslobođenja od Turaka u stotinama, javile Gradačkom Poljanom. Bješe Poljana čuvena po svojim stadima. U najbolja vremena četrdesetak domaćinstava je zimovalo ovdje i svoj brojni podmladak slalo u škole u Gvozd i Pragu. Podmladak se ne vrati kućnim ognjištima, već ode u varoš, privučen dimnjacima fabrika i obećavajućim kancelarijama. Danas, vesela vatrica često ugrije hladnje ljetnje noći, ali zimu, Gradačka Poljana, dočekuje uz zvijuk vjetrova i u samoći.
Glogov potok čekaše jake jesenje kiše pa da veselo pojuri ispod mostića koji su zidali njemački zarobljenici. Jedna zmija šarka bješe zaspala na toplom asfaltu i zaustavila se u naumu da i ona krene u Gvozd sa nama. Probudismo je, ali čim ona zapalaca jezikom, pohitasmo prema lukovskom zaseoku, najčuvenijem po tome što je prihvatao u svoje domove brojne nevoljnike koje je snijeg zavijao u planini. Stigosmo u Gvozd.
Bio je Gvozd neobično poprište borbe između Morene, boginje zime i smrti i bake Kose, koja je godinama otimala ljude iz Moreninih ledenih ruku. Kada je starica zauvijek zatvorila oči, Drobnjaci su joj, u znak zahvalnosti, držali počasnu stražu.
Putarska kuća, napravljena po nalogu kralja Aleksandra, da nikad ne bude zatvorena za sve koji traže spas, dočeka nas zabravljena. Zapitasmo se šta bi bilo sa nama da okrene snijeg, a nema ni bake Kose, ni ključa od putarske kuće? U njenoj blizini, po nalogu drugog kralja, kralja Nikole, bijeli se velika bistjerna napravljena za cijelo selo.
Magla, koja skrivaše vrhove okolnih brda i spuštaše se poput providne zavjese prema livadama, prigušivaše svaki zvuk. Klik kamere odjekivaše poput pucnja. A pucalo je Gvozdom nekada, koliko i čitavim Krnovom. Italijanski vojnici su pola godine boravili u njemu i čak i crkvu počeli graditi. I od jednih i drugih ostala je samo priča. Kažu da su se vojnici pridružili italijanskoj partizanskoj diviziji Garibaldi.
Desetak se familija nekada hvatalo u koštac sa zimom u Gvozdu i tvrdoglavo ostajalo preko cijele godine. Sada, takvih gvozdenih junaka više nema, ali ljeti dođu sa svih strana svijeta. Mi, prošetasmo od golih zidina nekadašnje škole, velikih obnovljenih kamenih kuća, zaboravljenih koliba, pa sve do modernih vikendica koje su se vješto sakrivale uz brdo put bršljanskih katuna. Tek pogled sa visine odavaše svu ljepotu zaseoka koju i ne primijetimo kada njime protutnjimo, te prostrane livade, presječene putem, glavice načičkane vikendicama, kao pečurkama, šumarke zbog kojih poželjesmo da i mi umijemo da slikamo..., istinska lirska fantazija.
Morena nas svojim reskim dahom upozori da je vrijeme da napustimo njeno carstvo. Dopusti nam tek toliko da u povratku uživamo u slatkom od šumskih jagoda, kajmaku tek slivenom sa škipa i u prijateljskom razgovoru sa gostoljubivom porodicom Đukanović.
Poželjesmo da vidimo Gvozd, zavijan snjegovima, jedne zimske noći, dok dim kulja iz toplih domova potomaka svojih gvozdenih predaka, koji su spremni da se vatrom bore protiv bijele smrti.
Autori: Jovanka Komnenić i Ana Dragićević
