Toga dana sve je pupilo, cvalo i blistalo. 'Čele su posvuda zujale i jurile u ispijanju nektra iz malih cvijetnih pehara. Procvalo drveće stajalo je u redovima pokraj nekedašnje štreke i kao da je čekalo da naiđe voz i poveze ga negdje daleko. Uskotračna stazica, kojom je nekada huktao voz, danas je seoski put, koji presijeca i dijeli selo na dva dijela. Oko njega su raštrkani bijeli kameni kućerci, koje predvodi i okuplja crkva na Valu. Sa tog brežuljka ona bdije i nadgleda selo, zajedno sa precima koji kraj nje počivaju.
Do Koravlice se stiže tek kada se pređu dvije granice i jedna rampa. Nakon što isukasmo lične karte i ostavismo prašnjave ceste za sobom, uputismo se uzanim putićem zadivljene proljećnom Koravlicom.
Kažu da se dobrim dušama otvaraju sva vrata, te se tako i nama desi, kada sasvim slučajno zastadosmo pred najstarijim i najmudrijim Koravčaninom i njegovom dražesnom suprugom. Milosava Papića, živahnog starca zatekosmo kako čuva sniježnobijele koze i kosijerom sređuje podivljale grane grmlja. Pozvaše nas da svratimo na sok.
Njihov ljupki kameni dom uljepšavalo je raznorazno cvijeće koje je brižljivo pazila baka, dok su na vratima i prozorima lijeno prele i odmarale bijele i žute mace. Kredenac u ćošku, šporet kraj kauča i astal koji je centar svake seoske kuće je topla atmosfera koja nas vrati u djetinstvo i dane raspusta koje smo bezbrižno provodile po livadama svojih sela. Baka nas dočeka, kao da smo joj rođene unuke, uz domaći hljeb, skorup i kuvana jaja, dok smo besjedom đeda Milosava bile zadivljene.
Vrijeme brzo prolazi kada ste u društvu mudrog čovjeka koji prav kao strijela i krepak kao mladić, korača svojom desetom decenijom. On još uvijek kosi, čuva, šeta i u svojoj memoriji ima čak 30 000 stihova, a u svojoj 92-oj godini još ne zna svpju krvnu grupu. Ovaj starac vješto svira uz strune gusala i ne štedi glasa dok pjeva o bojevima, junacima, ratovima i podvizima. Ima čak 150 svojih pjesama koje nikada nije zapisao, već ih čuva u svojoj bogatoj riznici pamćenja. Njegov mozak upija stihove, kao suvi hljeb mlijeko. Mudrosti naučene kroz decenije iskustva vrcale su iz svake njegove rečenice.
Kada smo ga upitale koja je tajna dugovječnosti, kaže prije svega ljubav, rad i odmor u pravo vrijeme, zdrava hrana i arija kakve samo ima na selu. On ima svoju kamp kućicu punu knjiga i novina, nedaleko odatle. Kada poslovi dozvole, vrijeme provodi u toj maloj biblioteci, gdje pomoću ispisanih stranica širi svoje horizonte. Kroz šalu nam je rekao da mu tamo možemo dovesti kakvu babu jer mnogo voli žene. Kada mu odgovorismo da bi onda morale dovesti i kakvog đeda za njegovu baku, uz širok osmjeh nam reče da bi ga odmah zaklao.
Starina nas provede kroz selo i njegovu istoriju. Prvo skoknusmo do kuće iz 1604.godine. Iznad nje je čatrnja iz 1603.godine iz koje je cijevima dovedena voda u kuću. Još uvijek se u kući nalazi ostatak umivaonika, napravljenog u zidu, koji danas služi kao jasle jagnjićima. Ispred nje postoji kamen binjaš iz istog perioda, koji je služio za uspinjanje na konja.
Bila je nekada i turska kula od koje sada nema ni traga. Turci su harali ovim prstorima u vrijeme bana Pilata, koji je tada živio u ovom seocetu. Postoji još uvijek zaseok Ban u kojem teče jedini izvor u ovom kraju,a koji su mještani podzidali. Legenda kaže da su Turci ubili bana Pilata kraj njega jer je odbio da se poturči nakon što su mu ukrali jedanaestogodišnjeg sina i promjenili mu vjeru. Bana su živog zakopali u uspravnom položaju, ostavivši mu glavu iznad tla da u teškim mukama umre. Njegov mramor se nalazi kraj crkve na Valu.
Pričaše nam Milosav o njegovom pretku čijom je zaslugom Koravlica “iskružena” iz Austro-Ugarske monarhije i pripala Crnoj Gori. Komandir Šćepan Papić nije htio priznati novu granicu, pa ode u Bileću i izazva na megdan generala Grgocija, pa se dogoviriše da ko pobijedi pomjera granicu. General nije bio blesav da gine, no posla depešu u Beč, iznoseći problem i ubrzo je nakon toga Koravlica ušla u sastav crnogorske države.
Onda se takosmo sadašnjih prilika. Nekada je bilo 150 čeljadi, a danas 50-ak. Puno djece je išlo uz brdo do škole na Vraćenovićima, danas svega dvoje. Umjesto nekadašnje seoske omladine, danas su tu sijede glave iz bratstava Papića i Perućica, koje ostaše da čuvaju selo od zaborava i pamte dane kada je dimio Ćiro, dok jedu prve trešnje, gledaju jezero i čekaju svoj i sunčev zalazak.
Padao je prvi mrak kada opet isukasmo lične karte, te pređosmo oba granična prelaza, ostavljajući selo koje je pomjerilo sve granice kako državne, tako i one u nama. Sa mirisom Koravlice u nozdrvama i saznanjem da ljudi sa lijepim dušama u njoj žive, krenusmo ka nekim drugim zaboravljenim stazama.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
