Svojim smežuranim rukama izgleda kao da čvrsto drže štapove i raduju svakom gostu ko najmilijem rodu.
Prvi ,,starac'' kojeg obiđosmo bješe Miloje, po kojem selo Milojevići dobi ime.
Šetajući uskim seoskim puteljcima koji vode do crkve, prvo ugledasmo simpatičnog magarca. Sa čaktarom oko vrata, druželjubivi mago, dođe da nas pozdravi. Kroz istoriju ova životinja je bila dragocjena u neprohodnom pješivačkom kršu, dok je danas rijetkost čuti njegovo veselo njakanje. Prije izgradnje puteva, sav teret, a ponekad i djeca su prenošena u košarama, okačenim o leđa ove snalažljive životinje.
Upoznasmo i magovog vlasnika,dobrodržećeg starca Gojka, koji nam otvori vrata crkve svetog Nikole i pokaza groblje, koje kao da se proširilo i van kapija njegove porte.
Rasuta kućišta, obrasla kupinjacima i poleglom suvom travom, kao kakve prazne grobnice, pričahu svoju tužnu priču. Jedino što će tu na proljeće zabrujiti životom su brojne košnice.
Ne tako davno, bilo je zbijeno 30-tak kućica na malom prostoru, koje kao da su se naslanjale i oslanjale jedna na drugu, čineći jednu živu cjelinu u kojoj je bujao seoski život.
,,Danas selo spalo na 4 panjata, zajedno sa mnom'', našali se Gojko.
A nekada je za Milojeviće kralj Nikola rekao da su mu mili jer svaka kuća je vazda imala koš žita, mješinu kajmaka i bačvu vina.
Na kilometar od njega, ušuškano međ' brdima, životari selo Vitasojevići. Po putu se lagano kretahu natovareni konji, dok je za njima kaskalo ždrebe. Rijetki vikendaši uputiše nas kod najumnijeg predstavnika sela, građevinskog inženjera, Raka Miloševića. Nekada je rukovodio gradnjom Mratinjske brane, dok danas starim rukama obrezuje voćnjak.
Kaže da nosi 85 ljeta na svojim plećima i da mu mnogo teško starost pada otkada je izgubio svoja dva najbolja prijatelja: san i smijeh jer stari ljudi ne mogu da spavaju, a rijetko kada se smiju. Udobno se smjesti na kamen, dok mi oko njega posjedasmo po livadi i upijasmo priču, koju nam besjediše jer nemaju sve učionice četiri zida.
Povede nas u vrijeme kada su ove prostore naseljavali Lužani, koji tu zatekoše Španje (narod nižeg rasta, žute puti, koji su porijeklom Španci), pa sve do zajedničkog pretka svih stanovnika sela, Peše i babe. Zašto baš Peša i baba zapitasmo se, a on nam objasni kako je cijelo selo pomrlo kada ga je pokosila kuga, jedino se Peša i baba spasiše jer su bili krenuli u Lastvu čevsku.
Peša je izgradio crkvu svetog Spasa, koja je bila prva pravoslavna bogomolja u ovom kraju, ali strada od zemljotresa. Prilikom radova na izgradnji seoske bistijerne izronile su iz zemlje zidine i freske, a kažu da je tu bilo i groblje za nekrštenu djecu.
Za vrijeme kralja Nikole se izgradi crkva Svete Trojice jer je u crkvenim kanonima pronašao pravilo da se nikada ne ponavlja ime crkvi koju viša sila sruši. Peša se oženio i imao 5,6 sinova. Od Miloša nastaše Miloševići, od Spasa Spasojevići, od Radoja Radojičići, itd. Postoji još samo jedno bratstvo Minića, koji su bježeći od krvi, došli kod babe i Peše, koji ih prihvatiše.
Osjećasmo da to bješe nekada selo puno omladine uvijek spremne zapjevati u miru, puške se prihvatiti u ratu, žito žnjeti u plodnim Naćvicama i svaki posao zabataliti radi skitnje i druženja. Selo koje je našlo svoje mjesto u mnogim knjigama, ali knjigama koje imaju sve manje čitalaca.
Ostavismo čika Raka da sređuje voćnjak sa istom ljubavlju sa kojom pričaše o selu, a mi se naoružasmo strpljivošću i upornošću i zaputismo u selo, koje je kao kruna , stajalo na vrhu jednog brda, utonulo u travu, mir i sve veći zaborav. Uzanim makadamom u visinu sa pogledom na dolinu pod nama, koji je bio zapanjujuće lijep, koliko i zastrašujući, krenusmo u Bogmiloviće.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
