Preli se kroz otvorene prozore, pređe preko krovova i crkvenih zvonika, pope se uz suro stijenje i stade.Plivali su njenom površinom lonci i šerpe, kao male barke, a onda počehu da tonu..Zavlada mir u Mirušama... jedna rijeka bijaše ukroćena, jedno selo potopljeno...
Bješe to skoro pogrebni mir jer se u dubinama vještačkog Bilećkog jezera „utopi“ 30-ak domova. Spasiše se samo četiri kuće. Podijeliše sudbinu bratskih sela: Panika, Oraha, Čepelice i Zadublja sa obje strane granice sa Hercegovinom.Ostaviše Miruše u plavetnilu vode plodne livade i oranice, prađedovska ognjišta, crkvu, grobove, arheološka nalazišta za koja se govorilo da su bogatija od Crvene stijene… Ostaviše sve sto se nije moglo na leđa ili konja natovariti, ali najteže im padoše potopljene uspomene ... Neko reče da je tih dana u Mirušama bila žalost, kao za muškom glavom.
Pedeset i kusur godina od tada jedan topli dan kasnog ljeta namami nas u posjetu Mirušama. Jezero bješe dobro ispila duga suša, otkrivajući nazubljenu golu obalu i suvomeđe, koje snaga vode nije uspijevala oburdati, no i pored toga, bješe nam nesaglediva sva njegova svijetlomodra veličina.
Na ulazu u selo dočekaše nas prvo čatrnje, pokazujući nam da je ovo selo, iako pored jezera bezvodno, kao i sva oko njega. Uputismo se pravo ka veličanstvenom nadvožnjaku, koji se bjelesao među zelenilom, a kojim je nekad tutnjio Ćiro. Uživasmo u hladu pod ogromnim lukovima, diveći se njegovoj veličini i vještini ruku koje ga na tom mjestu postaviše.
Miruše odavno nisu selo sa samo četiri kuće. Sedamdesetih su počeli Mirušani da prave vikendice i ne dozvoljavaju da selo zapane u učmalost koja obavija sve više drugih sela. Privuče nas graja i smijeh ljudi koji bjehu nevidljivi od loza i rastinja oko jedne velike bijele kuće.
Zatekosmo u akciji branja grožđa profesora u penziji, Blagoja Kecojevića, njegovu suprugu Miroslavu, sina Dragana, unuka i jednog prijatelja. Na pitanje da li se umorio odgovori nam – “Nijesam mlad da bih se umorio.” Ubrzo se napravi pravi sjednik, sa svim đakonijama, a mi navalismo na sočno grožđe.
Priča o selu poteče prirodno, kao što nekada tecijaše rijeka Trebišnjica. U njoj život nije dijelila granica koja ide jezerom, već se dobro i zlo shvatalo kao zajedničko. Tako priča ne poče samo od Miruša već od onoga što su nekada svi oni dijelili, potopljenih polja načičkanih kućama, četiri crkve koje su bile tako raspoređenje da su formirale krst, o dva manastira: Dobrićevo i Kosijerevo, koje premjestiše u visočije krajeve kad se odlučiše da prave branu. U okviru manastira Kosijerevo bješe otvorio bolnicu narodni dobrotvor doktor Niko Miljanić, sva pošta u njega stizaše i najvažnije, narod se u njemu okupljaše. Ostaše i bez izvora Miloboda sa kojeg su vodu čak u Banjane tjerali, bez stećaka, koji su ukazivali na život u ovim krajevima prije više vjekova, bez mozaika preostalih od vila iz rimskog naselja Leusinijuma, koje sagradiše još prije Hrista.
Naučiše preostali seljani da žive sa tim jezerom, da plivaju, pecaju u njemu džinovske somove i da zagledani u njegovo plavetnilo se sjećaju sivobijelog dima koji je ostavljao Ćiro prolazeći kroz zasade jabuka, krušaka, šljiva, grožđa, limunova, kivija… Nekada su ovim selom funkcionisale dvije pruge,gornja Nikšić- Bileća i donja, Bileća – Trebinje.Pričao nam je profesor Blagoje da mu se dešavao, kada je bio mladić, da se zatekne u polju da radi i čuje voz da prolazi gornjom prugom. Uspio bi da završi posao, da se umije i ruča i uhvati voz za Trebinje na donjem stajalištu jer mu je bilo potrebno dva i po sata da se okrene u Bileći i pođe put Trebinja. No i taj čuveni voz već odavno prolazi samo kroz tunele sjećanja starijih ljudi, urezan u memoriju,kao uskotračna pruga.
Nakon što nas je zasladilo grožđe, svratismo do jednog od 4 stalna stanovnika Miruša. Među palmama, puzavicama i raznim drugim egzotičnim biljkama ugnijezdila se renovinara kuća Žarka Kecojevića.
Tu naučismo koja je biljka glicinija, kako izgleda pampas, šta je lagerstemija. U takvom okruženju, sa neopisivim pogledom na jezero, osjećasmo se kao u nekoj američkoj vili, koju samo do tada na filmu vidjesmo. Žarko nam pokaza ostrvce gdje je bila rimska vila i reče da je jednom našao bakarni prsten sa jednostavnim ukrasima. Voda inače i dan danas izbaca djelove grnčarije iz ko zna kojeg perioda naseljenosti ovog kraja. U njegovom dvorištu se nalazi kamena stolica od preko 100 kila, koju je njegov prađed donio na vratu iz kamenoloma. To nije ni čudo jer su u tom kraju iskopavane kosti ljudi džinovskog rasta i samim tim, nadljudske snage.
Povede nas Dragan do nove seoske crkve, koju krasi zvono koje uspješe skinuti sa stare kad se jednom voda bješe povukla. Oko nje počivaju Kecojevići, Aleksići, Jaramazi i Šekarići. Mnogi su uspjeli da prenesu kosti svojih predaka pred naletom vode, a neki i nadgrobne spomenike.
Tu završismo posjetu selu. Ostale su Miruše da mirišu za nama.Ostade i jezero da zapljuskuje i glođe kućišta, koje je suša ponovo priblizila suncu. Kažu da se mirisi najduže pamte. Dugo će Mirušani pamtiti miris svojih Miruša, onih mirisa koji su opijali polja prije nego što ih je progutalo jezero. Pamtićr miris tek ispečenog hljeba, miris zrelih smokava, miris parne locomotive i miris jednog sela, kojeg više… kao da nema.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
