Tako su nekada grane oraha udarale u okna kuća jednoga sela, koje je po toj čudnovatoj voćki dobio ime. Oraha vise skoro da nema, dok su Orašani pustili svoje korjenje na brežuljku sa kojeg se pruža fantastični pogled na čitavo Gornje Polje.
Dočekali su nas radoznali pogledi , nasmijani i vedri mještani, koji nam srdačno otvoriše vrata svojih domova.
Prvo svratismo kod Radana. Gobleni na zidovima, komoda puna porculanskog posuđa, vitrina prepuna knjiga, krase njegov topli dom. Uz prijatnu muziku koja je dopirala sa radija i domaći sok od grožđa, pričao nam je o životu u Orahu. Kaže da provodi dane čitajući knjige kraj prelijepog turskog šporeta i u druženju sa seljanima. U selu vlada harmonija i sloga, svi se obilaze, pomažu i slažu.
Pohvali nam se obnovljenim seoskim domom u kome se nekada okupljala mnogobrojna omladina iz sela i okoline, na igranke i posijela. Neposredno uz dom, nalazi se škola u kojoj je 1941.godine bila radionica bombi, kasnije je pretvorena u radionicu znanja.
Mještani su je zajedničkim snagama nedavno renovirali. Nekada se iz nje čuo dječji smijeh i graja,a danas u ovoj četvorogodišnjoj školi, klupu grije samo jedan jedini đak, simpatična Božana. Upoznasmo nju i njezinu živahnu sestricu, koje veselo trčahu za nama i pokazaše nam sve znamenitosti sela.
Radan i njegov komšija Jovo, ispričaše nam o istoriji ovog kraja, u kome se nalazi vodeni ubo koji su gradili Grci, kameni krst na seoskom groblju za koji niko ne zna od kada datira, a pokazaše nam i misteriozne kamene gomile za koje vjeruju da su mjesta na kome su bile kamenovane brkate babe, koje su koristile mađije i bavile se vještičarenjem.
Pored priča iz istorije, pohvališe se kako su konačno, nedavno, dobili vodovod ,iako se u podnožju sela nalazi bujni potok Surdup.
Ispratiše nas sa istom onom toplinom sa kojom su nas i dočekali.
Autori: Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
