Previš je, kažu, dobio ime po mnogim prevojima, koji se izvijaju selom kao kakvi zemljani talasi. Na najvišem od njih, uzdigla se crkva koja je okupila kamene kule oko sebe, kao čobanin svoje stado. Čitasmo nekada jedan stari putopis iz 1883. godine, koji govori o dva putnika koji su baš stajali pred tom crkvom, obnovljenom 1897. godine. Zamišljasmo kakva bješe u vrijeme kada oni tuda naiđoše.
Putopisac je zapisao: ,,Crkva je malena, ali dosta lijepa i mora da je stara. Vrata crkve su mala i čovjek mora dobro da se pogne, da uljegne. Pragovi od crkvenih vrata od jednog su komada kamena i to je tako vješto isječeno, da je ovaj dio iz srijede cio izvađen i za svetu trpezu postavljen. Oko crkve je groblje i ima lijepih kamenih grobnica. Na svakom takvom grobu uzdignut je kameni krst na kome su izrezani drugi mali krstovi i crvenom bojom omašćeni. Na nekim grobovima vije se bijela marama, a na nekim opet nalazi se izvrnuta kolijevka. Tu kolijevku postavljaju na grob, kada umre žensko dijete, da bi se u onoj kući rodilo drugo muško.''
Zatekosmo neke od kamenih krstova koje je vrijeme pojelo i izbušilo. Vrata su bila drvena sa ogromnim zarđalim ključem, koji uporno škripaše i deraše nam prste, pa i pored više pokušaja, ne uspjesmo da u nju uđemo. U zidovima crkve ugrađeni su stećci, koji joj daju posebnu draž. Lijepo je to mjesto za vječni počinak sa pogledom na vjetrenjače sa lijeve strane i na Vojnik koji se plavi u daljini.
U lijevom kraju kopaju se Pekići, pa se odmah sjetismo da iz ovog sela vodi porijeklo čuveni pisac Borislav Pekić, čiji je đed tu našao vječni mir. Zaputismo se put nekadašnje kule Pekića koja je zidana 1840. godine, a koju je izgradio Stevan Pekić i u njoj otvorio kafanu sa prenoćištem. Njeni su gosti bili ugledni prolaznici toga vremena: Pavle Rovinjski, Bernard Švarc, Ludvig Kuba, Vasa Pelagić, Jovan Cvijić i drugi. U lijevom kraju kule je bila prva posleratna škola u Drobnjacima, prije nego se preselila u Šavnik. Iz te kule su se istićila tri plemenska kapetana, od kojih je jedan bio Borislavljev đed, Dušan. Otac piščev, Vojislav, rođen je u njoj. Bio je učen čovjek koji je 1917.godine otišao u komite, a kasnije je bio načelnik Sreza podgoričkog i načelnik Banske uprave.
O previškoj istoriji nam pričahu brojni članovi porodice Pekić, koje zatekosmo na okupu. Uz kafu su se utrkivali ko će više da nam ispriča, Mićo ili Luka. Donesoše brojne knjige i pričahu nam o mnogim anegdotama iz sela pod planinom Ivicom. Govorahu o selu, koje je nekada bilo puno i davalo čak 120 vojnika, o druženjima po katunima, o davnim vremenima i običajima.
Iako zimi gori vatra samo u 13 domova u Previšu, ipak niko nije zaboravio đedovinu, pa se imanja redovno obilaze i održavaju.
Ovi divni ljudi nas pozdraviše i ispratiše, uz lijepe želje i uz poziv da uvijek kod njih svratimo kad nas put nanese. Na kraju nam Mićo pokaza skrivenu pećinu u kojoj se Vojislav krio sa komitima prije nego što su ih prošpijali. Jedna baka im je konopom spustila hranu u pećinu uz poruku da bježe i spašavaju živu glavu.
Čusmo i zanimljivu priču iz vremena Smail-age i njegove pogibije. Naime, kada su agi odsjekli glavu, trup su mu Turci ponijeli sa Mljetička do Previša, pa odluče da ga tu zatrpaju na nedjelju dana prije nego ga dalje prenesu. Popadija Tomić to viđe pa uz kćerkinu pomoć, iskopa tijelo i na konju ga ponese porodici Smail-age u nadi da će tako osloboditi sina iz zatočeništva u Mostaru. Na kraju je uspjela da kupi sinovljevu slobodu.
Avanturu u Previšu završismo potragom za Vrelima. Put nas povede pored starog mosta do prostrane livade kraj potoka. Uživasmo u svježem ljetnjem danu i zvukopisu, koji je toga dana komponovao vjetar. Uska kozja staza, prosuta brabonjcima, dovede nas do Vrela. Taj izvor, ni u periodu najveće suše, nikada ne presuši, a izbacuje 5 litara vode u sekundi. Na Vrelima je nekada bilo čak 8 vodenica od kojih su danas vidljivi samo ostaci. Napismo se vode, koja snaži i okrepljuje, pa se zaputismo dalje u osvajanje Drobnjaka jer su nas oni već odavno osvojili.
Poželjesmo da postanemo ptice, pa da sletimo na svaku stijenu i na krovove napuštenih kula, da se napijemo vode sa 33 previška izvora koliko ih ima sve do Ivice. Sjetismo se riječi Borislava Pekića koji kaže : ,, Leti, iako je to nemoguće. Leti, baš zato što je nemoguće. Jer, premda je leteti nemoguće, čovek ipak može poleteti zato što je moguće zamisliti ono što je nemoguće. ''
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
