Smjestio se u željeznički kupe i zauzeo najbolje mjesto kraj prozora. Krenuo je voz da se lagano probija kroz usjeke i možda mu se tada učinilo da je daleko otputovao od rodnog grada, kada je stigao do prve željezničke stanice Stuba.
Možda je bila napolju prijatna vrućina. Počeli su da ulaze novi putnici. Nosili su drvene kace pune skorupa sa katuna iz Zle gore. Čuo se pisak zviždaljke otpravnika voza. Promicao je ćiro kraj plodnog širokog polja dok je putnik, nagnut nad prozorom, gledao prostrano zeleno polje, načičkano stadima, kućama, baštama… Vjerovatno tada nije slutio da će to isto polje progutati jezero, a taj isti voz će zauvjek ostati na stanici bez ijednog putnika.
Mnogo godina kasnije, dvije putnice su stigle ispred oronule željezničke stanice Stuba, zamišljući taj voz, dok su prolazile kroz kamene usijeke niz koje se slivala voda, kao tihe suze niz obraze. Gole zidove lijepe zgrade pokrilo je nebo umjesto krova. Nekadašnja štreka postala je put kroz selo, dok je drugi krak puta vodio uz brdo. Krenusmo u pentranje uz Alugu gdje su bili razbacani kameni kućerci, zarasli šljivici i livade. Na tom putu nas je pratio šum nabujalog izvora koji se slivao i presijavao na toplom februarskom suncu.
Preskočismo jutom zavezane ljese i nađosmo se ispred ogromnih kamenih kuća u kojima više niko ne živi. Zamišljasmo koliko čeljadi je nekada tu stanovalo, a da nikome nije bilo tjesno. Stara crnogorska kuća obično se sastojala od izbe, dnevne i jedne velike sobe u kojoj su komotno spavali đedovi, babe, neudate tetke, sinovi, snahe, unuci, unuke, rodbina… Nedavno smo čule zanimljivu priču jednog seljaka koji kaže da je seoba duša, odnosno ljudi, nastupila onda kada je ta jedna soba postala mala i svako počeo da traži zasebnu.
Prateći šum vode, stigosomo do njenog izvorišta i saznasmo da je donedavno tu stajala kamena ploča na kojoj je pisalo da je izvor, zvani Kaluđerac, sagrađen davne 1107.godine. Zalajaše svezani šarplaninci iz obližnje kuće. Pojavi se domaćin Ranko Radulović. On nam reče da se priča da je u tom kraju postojao manastir u kome su boravili kaluđeri i povede nas ispred njegove kuće gdje postoje dvije ogromne kamene ploče za koje se vjeruje da su grobovi dva kaluđera.
Iznad izvora izdiže se zaštitnički brdo Jakalj na čijem vrhu postoje zidine za koje se vjeruje da su bile manastir prije hiljadu i kusur godina. Radoznalost nas povuče put tamo.Pokraj puta naiđosmo na jedno magarence sa zvoncem koje je čupkalo sijeno iz velikog plasta i sumnjičavo nas gledalo. Spustismo se na prostrane livade i gusto načičkane voćnjake kada začusmo krave, a za njima osamdesetogodišnju staricu Vukosavu. Kaže da odlično pamti prugu i vrijeme kada je većina seljana iz Stube radila na njoj. Počeli su da polako odlaze iz sela onda kada su je ukinuli.
,, Ostalo ovo staro dok i ono ne mrcakne. Danas neće niko da radi. Voliji su pod voz, no uzet motiku’’, zaključuje baka Vukosava.
U njenom zaseoku Zavraca živi četvoro Ažića, ona i sin i rođak sa suprugom. Poče baka da nabraja, pa reče: ,,U Alugu troje Radulovića i jedna baba Jovović, dolje uz jezero i nas četvero, eto osmero. Obilazimo se ponekad uveče te svako prepriča šta je koje viđelo na televizor.’’ Pozdravismo simpatičnu bakicu i poželjesmo da još koju kravu promijeni za života.
Zaputismo se kozjom stazicom uz brdo Jakalj u potragu za ostacima manastira. U šumi je sve zadisalo na vlažnu zemlju. Stopice su se račvale i preplijetale, a ostataka nigdje na vidiku. Odustasmo od potrage teška srca, te se spustismo lošim makadamskim putem koji je uporno dubio izvor, sve do stanice. Krenusmo nekadašnjom prugom, kada ugledasmo čovjeka iz kuće Jovovića, koji nam pokaza stazu koja je vodila do najljepše obale na Krupcu. On nam reče kako je nekada Stuba bila puna čeljadi. U njoj su živjela razna bratstva: Mićkovići, Stevovići, Roganovići, Radulovići, Adžići, Jovovići, Milići, Burići, Vukotići. Jezero je potopilo mnoge kuće, te je Stuba ostala prazna, iako je svega na par kilometara udaljena od grada.
Od njihove kuće spušta se staza do obale na kojoj je smještena ogromna ozidina kuće Stevovića. Od gospodina Jovovića saznasmo da je to bila jako bogata familija i da pamti da je tu rađala kajsija i još se živo sjeća kako se žućela i bila sočna. Pamti Jovana Stevovića koji je zasadio pored kuće dva velika kestena i trešnje i tu žutu kajsiju. Stevovići su bili toliko čuveni po bogastvu i gostoprimstvu da je kod njih prenoćio čak i kralj Nikola.
Staza nas dovede do divne obale i ogromnog kućišta bez krova ispred koje se uzdizao gorostasni kesten. Ta kuća, sakrivena okomitim stijenama sa jedne i jezerom sa druge strane, velika je i za današnje prilike. Sa njenog trijema pružao se pogled na Budoš i njegov odraz u jezeru. Čuli su se gnjurci koji su zacrnjeli površinu jezera koliko ih je bilo. U svojim neobičnim formacijama kretali se po površini dočaravajući prijatan zvuk talasanja vode. Negdje iza tmurnih oblaka nad Krupcem, zalazilo je sunce razasipajući blago crvenilo po površini kamenih kocaka kuće u kojoj je nekada noćio kralj.
Vratismo se kroz kamene usjeke nekadašnje štreke sve do velelepne stanice Stuba opet zamišljajući onog putnika. Ovoga puta nije bilo sjetno razmišljanje jer je jedna od nas negdje pročitala da: ,,Naš život je stalno putovanje, od rođenja do smrti. Okolina se mjenja, ljudi se mjenjaju, potrebe se mjenjaju, ali voz i dalje ide. Život je voz, a ne želježnička stanica.”
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
