Te frkćuće ljepotane Turci paziše i timariše tako dobro na poljima Timara. Odoše Turci, nestaše konji, dok osta naziv sela Timar koji zadrža ljepotu iztimarenih konja u galopu.
Skoro da je bio grijeh uploviti u taj mir na točkovima, a ne na leđima nekog dorata ili zekana, ali vrijeme je davno parkiralo četvorotočkaše, umjesto konja, ispred seoskih kuća. Dok su se kišonosni oblaci skupljali i gušili dnevnu svjetlost, pređosmo nevidljivu granicu između uskočkih sela Tušine i Timara i zaputismo se sakralnom objektu, koji je plijenio svojom neobičnošću.
Bila je to seoska crkva, sva sazdana od kamena sige, neobičnih zemljanih boja i još neobičnije arhitekture. Današnja crkva, posvećena svetom Đorđu, sagrađena je prije skoro 150 godina na mjestu nekadašnje drvene crkvice. Pređosmo prstima preko šupljikavog kamena, obnovljenog zvonika upijajući toplotu koja se zadržala na njegovoj površini i ukazasmo poštovanje sjenima brojnih Strunjaša, Kotlica, Jovovića, Bulatovića, Ćatovića, Đokovića, Tomića i Vlahovića .
U daljini tanušni vodopad Bukovice šištao je od radosti očekujući nezbježnu kišu koja će vratiti moć njemu i rijeci. Pratio nas je njegov šum dok u slast zarismo zube u tek otpale crvene jabučice ispred pet-šest kuća, naređanih uz obalu rijeke, koje usamljeno slušahu njeh huk. Iz njihovih dimnjaka nije tutnjio dim, niti se čula graja ukućana.
Asfaltna staza, koja kao da je krivuala negdje u beskraj uz brdo i planinu, povede nas do jednog od mnogih izvora Timara. Na tom mjestu stanovnici sela podigoše trajni spomen palim borcima i žrtvama fašističkog terora. Nad imenom narodnog heroja Bogdana Kotlice i još 33 pale žrtve uklesani su stihovi J. J. Zmaja kao svojevrsni vijenac: "A ko behu oni divi koji su vas napred zvali, to bijahu ideali." Sa tog mjesta zadasmo sebi pješačku turu uz vijugavu cestu koja je grabila uzbrdicom put Gornjeg Timara.
Ostaci ranog snijega, razbijali su zelenilo livada, poput neke čipke, izgažene stopama ovaca koje su mirno pasle na skoro vertikalnoj kosini, stopljene bojom sa brdom. Tankovite, potpuno gole jasike, gordo su stremile u visinu zaklanjajući gustim granjem pogled, kao da su željele svu pažnju da zadrže na sebe. Taman kada smo pomislile da smo došle do kraja sela, izronile su nove kuće iz prevoja i uvoja livada i šumaraka. Stanovnici se dali u drva ili za stokom, samo rijetke po koju ženu nađosmo kućama. U jednoj čak bješe i djevojčica od dva mjeseca. Đurđa joj nadjenuše ime. Vjerovatno u ime neke bake, koja je nekada boravila na toj istoj planini.
U potrazi za kućom u kojoj nastradaše tri komita za vrijeme Austrougarske, naiđosmo na još jednu gospođu sa neobičnim imenom. Kosara bješe došla u rod iz Krnje Jele. Pokaza nam Kosara put do te kuće, tačnije do one koja je sada na njenom mjestu, dok nam Momir i komšija mu Radule, ispričaše kako poginuše komiti koji su boravili u selu nakon što su ubili nekolika austrijska žandarma. Kuću u kojoj bjehu ubijeni žandarmi spališe iz odmazde i povukoše se iz Timara. U njenoj blizini, nalaze se ostaci kuće Bogdana Kotlice, narodnog heroja koji je u Stabnima okončao svoj život kada su ga neprijatelji opkolili , bacivši bombu pod sobom. Stari kažu:,,Ko pogibe dolina mu, ko ostade, medalja mu.’’
Opčinjavajući je pogled na selo sa te skoro pa najvisočije tačke. U svakom pogledu je blistala ljepota Timara, u svakom uzdahu mirisali su snijegovi Sinjavine. Prvi mraz , skoro neprimjetno je ujedao za obraze i požurivao nas da se spustimo u toplinu Donjeg Timara.
Prelijepom kamenom školskom zgradom, nekada je odjekivao smijeh i vriska čak 50-ak đaka, ali već 2 – 3 godine, napuštena čeka neka bolja vremena i neke nove klince. Prvi mrak dočekasmo u toplom domu Radivoja i Lećanke Strunjaš. Još jedno neobično ime u Timaru. Šaljivi par nam pričaše o nekadašnjem životu u selu, kada se više radilo i manje imalo, ali kada su ljudi bili neizrecivo srećniji i zadovoljniji nego sada. U to vrijeme nije bilo teško sa skijama na ramenu ispeti se na planinu, gde su ovce zimovale, obaviti posao oko njih, pa na skijama sletjeti u selo. Nijesu se žalili ni 1981.godine, kada je pao toliki snijeg da je usov slomio spomen česmu, pa su je nanovo izradili. Kosilo se po tri mjeseca uz pjesmu, a sada se sve to obavi za 10 dana sa mašinama. Na Dan mladosti iz kuće narodnog heroja Bogdana Kotlice kretala je štafeta, a danas od te kuće jedva traga da ima. Ni ne posjećuju se više u selu kao nekada kada je bilo čak 80 domaćinstava.,,Ima nas u 20 kuća, ali slabo idemo na sjednik. Uveče upališ ovi televizor i bečiš u njega’’,kaže baka Lećanka.
Saznasmo od Radivoja da se selo nekada zvalo Ljeskova Vlaka i da su ga prvo naselili Popovići, pa Strunjaši, Tomići, a zatim i ostali. Da je pod navalom osvajača 2-3 puta napuštano, ali mu se ipak svi vratiše i da selo dobi ime po timarenju turskih konja.Pune sveščice zapisa i duše utisaka, oprostismo se sa Timarom, dok su farovi sjekli mrkli mrak sela. Selom, koje je dom brojnih bratstava u kojem žene imaju jedinstvena imena, a muškarci hrabrost jer hrabri su oni koji ostaju na đedovini. Oni koji se vode onom: ,,Ovdje sam postao, ovdje ću nestati.Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak.’’
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
