Taj strašni čin samoubistva je samo vrh ogromnog ledenog brijega mentalne, dakle, emocionalne, relacionalne i druge patnje. Iako već godinama tvrdim da su nam u Crnoj Gori brojke u vezi sa suicidom pogrešne i da je problem realno makar duplo veći nego što nam se čini, moramo biti svjesni nekih činjenica.
Mnogo prije nego što smo i pomislili da će ikada postojati bolest koja se zove Covid-19, depresija je godinama jedna od najbrže rastućih dijagnoza na svijetu. Uz akutni stres i socijalnu izolovanost, vjerovatno je da se radi o strašnoj situaciji na globalnom nivou, jednoj formi „pandemijske“ depresije koja je vjerovatno najzastupljenija dijagnoza na svijetu.
Nemamo test iz krvi, niti bris kojim to možemo potvrditi, ali brojke na bazi kojih se zasnivaju ove tvrdnje su neumoljive. Okruženi smo ogromnom količinom emocionalnog bola. Kako to da toga nijesmo svjesni? Vjerovatno dijelom zbog toga što neka srednjovjekovna i fašistička nota mnogih kultura (a naše pogotovu) zahtijeva da se toga stidimo i da to skrivamo. Da ne dozvolimo da ikada bol iz nas pođe u obliku suze, da nikada ne okrzne ikoga drugog, čak ni psihologa ili psihijatra. Sve dok metak ili konop ne postanu nekako bliski, dok se ne pretvore u neku vrstu olakšavajuće i lijepe pomisli. I onda je u većini slučajeva kasno.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg gubimo iz vida patnju i depresiju. Polako smo se na njih navikli. Srodili smo se s patnjom.
Živimo u većinskoj iluziji da postoje neke bolesti pred kojima je potrebno zažmuriti i one će nestati. Ako već nije dovoljno da sklonimo mi pogled, onda bi bilo dobro da one koji su „bolesni“ zatvorimo u neku vrstu institucionalizovanog doživotnog karantina. Koncept „ludnice“ i koncept „zatvora“ su dva srodna pojma. Zajedničko im je pretpostavka da će društvo ozdraviti, ako zatvorite one koji krše pravila. Gospodo zatvorski policajci, pa mi smo kolege. Zar vam to nikada nije palo na pamet?
Međutim, koliko god pokušavali da „objektivno“ izmjerimo dimenzije mentalnih „oboljenja“, svi mi kojima je ovo profesija znamo jednu neprijatnu istinu. Svi smo mi na istim linijama patnje, straha, anksioznosti, paranoje. Svi mi ispredamo paranoidne priče, skačemo iz kreveta od košmara u kojima nam se smrt najavljuje, preskačemo linije na pločniku jer će se nešto strašno desiti, ako ih zgazimo. Slivamo stravu, čitamo horoskop, vjerujemo u božanstva i natprirodne sile. Svi mi, prije ili kasnije, padamo u očaj i bespomoćno se batrgamo u životnim zamkama. I neka niko ne kaže da je normalan.
Naprotiv, gospodo draga, ako nema nikoga na ovom svijetu ko će vam reći da ste ludi, onda definitivno sa vama nešto nije u redu. Onda ste ophrvani strahom od osude i pokušavate se bjesomučno prilagoditi očekivanjima u strahu. Strahu od čega? Možda jedinom od strahova koji je veći od straha od smrti, a to je strah od ludila.
Prije nego zaključimo da nas se mentalna bolest ne tiče, sjetimo se da je granica između onih koje „tamo“ svrstavamo i svih nas, navodno „zdravih“ ili „normalnih“, suviše tanka, možda čak i nepostojeća.
Razumijevanjem, ljubavlju i prihvatanjem svih formi različitosti stvaramo zrelije i ljepše društvo. Nekada je u našim plemenskim zajednicama i klanovskim ratovima sa raznim neprijateljima, izgrađena kultura ekstremne netolerantnosti na svaku razliku. U mišljenju, u ponašanju, u izgledu, u garderobi... Tada je to bilo opasno, svi smo bili vojska i morali biti „kao jedan“.
Danas kultura tolerancije i njena izgradnja predstavljaju ključni aspekt da stvorimo slobodno, srećno, ali i kreativno i preduzimljivo društvo, umjesto da se svedemo na sjenku nekadašnje ratne slave, danas nepotrebne i prevaziđene.
Piše: Radoje Cerović, psiholog
Izvor: Institut za javno zdravlje
