Mi smo izdvojili četiri stara nikšićka mosta koja svjedočeo različitim epohama našeg grada.
Rimski most na Moštanici – gotovo dva milenijuma istorije
Od svih antičkih spomenika na području Nikšića najinteresantniji je stari rimski most na Moštanici. Temelji ovog mosta su od kamena, a ostali djelovi su sige, što je bilo tipično za rimski stil gradnje mostova.
Most je podignut u vrijeme gradnje rimskog puta koji je od Cavtata vodio ka Anderbi i Skodri, kada je Dalmacijom upravljao namjesnik Dolabela, poznat kao graditelj dobrih cesta i lijepih mostova.
Most ima 6 okana raspona oko 5,5 metara, a između njih su zasvođeni prozori (štedni otvori). Sjeverni stub na stancu ima četiri ornamentna bloka, dok je pri dnu najjužnijeg luka urezana kombinacija pravih linija, ornament ili nekakav zapis. Iznad prosječenog jugoistočnog okna (raspona 2,3 m) mostovska konstrukcija savija se u vidu lule pa postoji predanje da su ga Turci zbog ove laktaste krivine zvali „Lula ćuprija“.
Gornji djelovi mosta su iz turskog doba, jer su se Turci dugo vremena njime služili. Rušen je i popravljan više puta, uglavnom nestručno.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, most se morao rušiti, kako bi se onemogućio prolaz Italijanima. Rekonsturkcija mosta je izvršena 1957. godine prema projektu Instituta za zaštitu spomenika kulture NRCG. Renoviranjem je rukovodio arhitekta Đoko Minjević, a glavne radove izveo je majstor Krsto Nikčević.
Inicijativu za restauraciju mosta dao je Veljko Mićunović 1956. godine posle jednog prelaska nabujale rijeke preko improvizovanog drvenog mostića dok je bio u društvu sa Đokom Minjevićem.
U dogovoru sa profesorom Milutinom Plamencom, direktorom Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, arhitekti Đoku Minjeviću povjereno je projektovanje i rekonstrukcija mosta. U to vrijeme most se sastojao od pet lukova od kojih su dva krajnja bila djelimično očuvana. Nakon analize načina građenja i sastava materijala urađen je projekat koji je Zavod usvojio. Kako je bilo malo ostataka sige u koritu od koje je bio izgrađen most, preostala količina je nabavljena iz kanjona Bukovice iznad Šavnika. Mještani su tesali sjekirama ploče za svodove lukova i na konjima iznosili na put, odakle se vršio transport kamionima. Kamenoresci su vješto imitirali ostatke mosta, stubove lukove, lučne niše iznad stubova, vijenac i ogradu tako da je prilikom prijema utvrđena potpuna autentičnost sa ostacima mosta. Jedino odstupanje, koje nije bilo vidljivo, činilo je armirano betonsko jezgro radi trajnosti i sigurnosti.
Ono što je interesantno za ovaj most jeste da je on kada je sagrađen služio za prolazak karavana i vojnih rimskih dvokolica pa je tako u vrijeme njegove obnove mogao da služi samo pješacima ali ne i vozilima. Zbog toga je arhitekta Đoko Minjević izvršio njegovo proširenje za 50 cm, sa svake strane po 25 cm, što je učinilo da su preko njega mogla da prođu zaprežna vozila i manji automobili. Ova njegova dosjetka ostala je nezapažena na prijemu radova, ali se i danas može teško primijetiti zahvaljujući vještim majstorima.
Prošle godine izvršena je sanacija i restauracija mosta pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture.
Možda je, ipak, najneobičnija slika današnje Moštanice - stari kameni most koji više nema onu ulogu zbog koje je nastao. Promjene vodotokova i prostora učinile su da djeluje gotovo kao most koji je ostao bez rijeke.
Hadži Ismailov most – preko njega su prolazili karavani
Nekoliko kilometara sjeverno od centra Nikšića, na Duklu, nalazi se jedan od rijetkih očuvanih tragova osmanske arhitekture u gradu, Hadži Ismailov most.
Prema novijem naučnom istraživanju o ostacima otomanske arhitekture u Nikšiću, most je 1807. godine podigao trgovac Hadži Ismail Lekić, isti dobrotvor čije ime nosi i Hadži Ismailova džamija u Grudskoj mahali.
Most je dug oko 110 metara i napravljen je od obrađenih kamenih blokova. Prepoznatljiv je po osam nejednakih polukružnih otvora.
Njegov položaj nije bio slučajan. Upravo na Duklu ukrštali su se važni putevi, a tim pravcem su tokom osmanskog perioda prolazili trgovci koji su iz Nikšića išli prema Gacku, Mostaru, Foči i Višegradu.
Zbog toga most nije imao samo lokalni značaj. Bio je dio mnogo šire mreže karavanskih i trgovačkih komunikacija.
Most je imao i svoju zaštitu. U njegovoj blizini nalazila se odbrambena kula sa vojnom posadom, koja je kontrolisala važan prelaz i putni pravac.
Više od jednog vijeka Nikšićani su ga znali i jednostavno kao Hadžov most.
Kasnije je pored njega izgrađen novi betonski most i stara kamena ćuprija izgubila je nekadašnju saobraćajnu ulogu. Restauriran je 2017. godine.
Vukov most - novi most na mjestu starog Begovog
Priča o Vukovom mostu na Kapinom polju zapravo počinje mnogo prije njegove gradnje.
Na tom mjestu se još u osmanskom periodu nalazio Begov most preko Zete. Nije poznato kada je podignut, ali je predstavljao važnu vezu na putevima prema Risnu i Trebinju.
Njegova sudbina promijenjena je 1807. godine, tokom napada crnogorskih i ruskih snaga na tadašnji Onogošt. Begov most je tada porušen, pa je prelazak preko Zete na tom prostoru narednih decenija bio znatno otežan.
Gotovo osamdeset godina kasnije, krajem marta 1888. godine, knjaz Nikola Petrović naredio je da se na mjestu nekadašnjeg mosta izgradi novi kameni most.
Radovi su završeni iste godine.
Most sa pet otvora pušten je u saobraćaj 15. oktobra 1888., a po želji knjaza Nikole dobio je ime po jednom od najpoznatijih crnogorskih junaka - Vuku Mićunoviću.
Vukov most tako na jednom mjestu spaja dvije potpuno različite epohe: priču o nekadašnjem Begovom mostu i osmanskom Onogoštu, ali i period nakon oslobođenja Nikšića, kada se intenzivno grade novi putevi i infrastruktura.
Danas se uz stari kameni most nalazi savremeni betonski, podignut izgradnjom magistralnog puta Nikšić-Trebinje.
Carev most - građevinski poduhvat koji je mijenjao Nikšić
Samo nekoliko godina nakon Vukovog, Nikšić je dobio most sasvim drugih razmjera.
Carev most nastao je u vrijeme velikih infrastrukturnih projekata kojima je trebalo povezati novi Nikšić sa ostatkom Crne Gore.
Po nalogu knjaza Nikole, projekat je izradio arhitekta i inženjer Josip Slade, čovjek čije je ime vezano i za više drugih značajnih građevinskih poduhvata u Crnoj Gori, naročito u Nikšiću.
Gradnja glavnog dijela mosta počela je 23. maja 1894. godine, kada je položen kamen temeljac. Radove je vodio Miloš Lepetić, a u gradnji su učestvovali domaći majstori, kamenoresci iz Boke i drugih krajeva, kao i vojska.
Za tadašnje prilike bio je to ogroman poduhvat.
Most ima 18 velikih kamenih otvora, a prema najčešće navođenim podacima dug je oko 269 metara. Njegov najviši dio uzdiže se oko 13 metara.
Izgradnju je finansijski pomogao ruski car Aleksandar III Romanov, pa je most u njegovu čast dobio ime Carev most.
Most je svečano otvoren 20. oktobra 1894. godine.
Njegova neobična dužina imala je vrlo praktičan razlog. Prostor Slivlja kroz koji je prolazio put bio je tokom velikih kiša pod vodom. Zeta i okolne vode stvarale su široku plavnu zonu, pa nije bilo dovoljno premostiti samo današnje korito rijeke, trebalo je preći čitav prostor koji je u kišnom periodu mogao biti poplavljen.
Zato danas Carev most može izgledati gotovo nesrazmjerno širok u odnosu na Zetu koja protiče ispod njega.
Neke od poplavnih godina u Nikšiću u bliskoj prošlosti pokazale su svu opravdanost ovog projekta.
Četiri mosta, četiri epohe.
Zbog tofa priča o starim nikšićkim mostovima nije samo priča o kamenu i rijekama.
To je gotovo 2.000 godina istorije Nikšića ispričane kroz četiri mosta.
