U ime porodice Radojević obratio se Nenad Uskoković, čiji je tekst, pročitala Antonina Bojanić. Uskoković je zahvalio organizatorima i svima koji su smatrali važnim da sjećanje na nju ne utihne njenim odlaskom.
„Moji susreti sa Vasilisom nijesu bili česti. Život nas je vodio različitim putevima, ali svaki susret sa njom ostavljao je nešto posebno. Bili su to oni rijetki, dragocjeni bljesci svijetla koji ostaju u čovjekovom sjećanju mnogo duže nego što je trajao sam susret“, zapisao je on.
Podsjetio je da je Vasilisina ljepota bila nešto što su ljudi odmah primjećivali, ali da je ona bila „mnogo više od svoje ljepote“.
“Bila je umjetnica, stvaralac, žena čiji se život ne može razumjeti odvojeno od umjetnosti kojoj ga je posvetila. Zato bih volio da se danas, dok govorimo o njenom životu, zapitamo i koliko smo zaista umjeli da vidimo njeno stvaralaštvo. Koliko smo kao društvo spremni da prepoznamo i podržimo ljude koji svojim talentom obogaćuju zajednicu, ne tek kada odu, već dok su još među nama? To pitanje ne postavljam da bih umanjio značaj današnjeg okupljanja. Naprotiv. Vjerujem da upravo ovakvi trenuci mogu biti početak jednog drugačijeg odnosa prema ljudima i njihovom djelu… Neka tvoje slike nastave da govore tamo gdje riječi prestaju", zapisao je Radojević u pročitanom pismu.
Predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević kazao je da je Vasilisa Radojević bila autentična pojava, „među onima koje jedan grad čine gradom“.
„Zbog osoba kakva je bila Vasilisa, Nikšić jeste grad i nešto što je prepoznato ne samo u Crnoj Gori, već i na jednom širem prostoru, jer je imao snage, imao, tako kažem, plodno tlo da daje ovakve velike, značajne ljude i umjetnike“, rekao je Kovačević, dodajući da njena životna priča može biti inspiracija budućim generacijama umjetnika, ne samo u slikarstvu, već i u drugim granama umjetnosti.
Posebnu zahvalnost uputio je njenim prijateljima, među kojima je izdvojio gospođicu Bojović i Tatjanu Raičević, koji su posljednjih godina brinuli o njoj, kao i nikšićkom Centru za socijalni rad, koji je, kako je rekao, „na jedan fini, valjani način“ vodio računa o Vasilisi u posljednjim godinama života.
Obećao je da će Opština učiniti sve da njeno ime i djelo ostanu zapamćeni.
“Mogu da u ime Opštine Nikšić obećavam da ćemo se potruditi da njeno ime i djelo budu zapamćeni i da ćemo naći neki način da to tako i bude, i da još jednom se svima zahvalim u ime njenog grada na svakoj iskrenoj, časnoj i poštenoj suzi koji su pustili za nju ovih dana. Možda nijesmo uspjeli kada je trebalo da pomognemo koliko je trebalo. Bilo je mnogo onih koji su se trudili da to tako bude, već sam to i napomenuo. Moram da budem iskren i da kažem da institucije nijesu zakazale kada je sama država i grad u pitanju, već da su pristupile svemu tome onako kako treba i kakva je njihova obaveza, a da li smo mi kao društvo i zajednica to uradili, to je već drugo pitanje”, kazao je Kovačević.
Karadžić: Umjetnost koju karakteriše neukrotivost
O umjetničkom opusu Vasilise Radojević govorila je istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić, podsjetivši na ključne tačke njene biografije. Rođena je 1955. godine u Nikšiću, a sa samo 16 godina upisala je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beogradu, gdje je 1978. proglašena za najboljeg studenta generacije. Slijedile su nagrade za slikarstvo i crtež, zatim postdiplomske studije u Italiji, u Rimu i Firenci. Izlagala je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu, od Beograda i Dubrovnika do Rima i Pariza.
Iako Vasilisu nije lično poznavala, Karadžić je njen rad godinama pratila iz pozicije istoričarke umjetnosti.
Ako bi morala da izdvoji jednu riječ za razumijevanje njenog opusa, bila bi to neukrotivost.
„Ona se prepoznaje u načinu na koji Vasilisa crta, slika, gradi kompoziciju i tretira figuru. Njen gest nosi snagu i neposrednost, a slikarski proces djeluje kao da se odvija na granici između svjesne odluke i nagonskog impulsa.“
U tom slikarstvu, objasnila je, ima „nečeg silovitog, eruptivnog, intuitivnog“, kao da se slika otvara iz unutrašnje potrebe, vođena energijom koja prethodi racionalnom planiranju. Ipak, naglasila je, ta spontanost počiva na izuzetnoj crtačkoj sigurnosti i dugom likovnom iskustvu.
„Iza slobode gesta stoji precizno osjećanje forme, ritma i odnosa prema površini slike.“
Posebno mjesto u njenom stvaralaštvu, dodala je, pripada crtežu, u kojem se ljudsko, životinjsko i fantastično neprestano prepliću. „Naročito su zanimljive ženske figure – izdužene, krhke i graciozne, ali istovremeno izložene nekoj nepoznatoj sili, okružene mnoštvom bića koja djeluju začudno, uznemirujuće, ponekad i prijeteće. Njihova tijela kao da istovremeno pripadaju i zemlji i teže uzletu.“
U tim likovima, zaključila je Karadžić, susreću se ranjivost i otpor, nježnost i snaga, a motiv balerine dobija šire značenje od samog prizora plesa.
„Balerina postaje figura ljudske težnje da se uzdigne, da sačuva ravnotežu i dostojanstvo u svijetu nepredvidljivih sila.“
